mozaik (tal. mosaico, musaico < srednjovj. lat. musaicum, prema lat. musivum [opus]).
1. Slikarska tehnika ukrašivanja zidova, podova, svodova i kupola ornamentalnim ili figuralnim kompozicijama sastavljenima od kvadratnih ili višekutnih raznobojnih kockica od kamena, glazirane keramike, staklene paste, cigle, sedefa, kovine ili plastike. Kockice se slažu u žitku žbuku, kit ili cement, a kada se podloga skrutne, mozaik se polira i brusi, što pridonosi čvrstoći i trajnosti djela. U tehnici mozaika također se izrađuju ikone, nakit, obredne maske. Kod figuralnih i raskošnih ornamentalnih kompozicija mozaik se izvodi prema unaprijed nacrtanom ili naslikanome predlošku (kartonu).
U antici su bile poznate dvije tehnike izradbe mozaika: opus tessellatum (tehnika slaganja kockica nejednake veličine) i opus vermiculatum (sitne kockice uglavnom jednake veličine, često od dragocjena kamena, međusobno čvrsto sljubljene da se ne naziru rubovi i međuprostori). Podni mozaik (grčki λιϑόστρωτον, latinski pavimentum) izrađivao se pretežito od kamenih kockica, a zidni mozaik od staklenih (zlatne kockice dobivaju se umetanjem zlatnoga listića između dvaju staklenih slojeva koji se zatim peku). Inkrustiranje skupocjenoga mramora i raznobojnoga kamenja naziva se venecijanski mozaik, a izrađivao se osobito u doba renesanse i baroka.
Prvi poznati mozaici potječu iz Mezopotamije, odakle su se preko Sirije i Male Azije širili na Zapad, gdje se ta tehnika razvila u Grčkoj u helenističko doba, potom u rimskoj umjetnosti (mitološki i alegorijski motivi, portreti, prizori lova i bitaka, npr. Bitka Aleksandra i Darija kraj Isse, iz Pompeja). Puni procvat mozaika zbio se u ranokršćanskoj i bizantskoj umjetnosti, o čem svjedoče monumentalni mozaici u Sv. Constanzi u Rimu, mauzoleju Gale Placidije i San Vitaleu u Ravenni, Eufrazijani u Poreču, Aja Sofiji u Carigradu, crkvama u Solunu, manastirima Nea Moni i Dafni u Grčkoj, te crkvama iz XI. do XIII. st. na Siciliji (Cefalù, Palermo i Monreale), u Veneciji (Sv. Marko) i Rimu (Sta Maria Maggiore). Na Istoku se mozaik održao duže (islamska umjetnost imala je bogatu tradiciju izradbe mozaika, osobito u doba Omejida u Siriji) nego na Zapadu, gdje ga je u srednjem vijeku zamijenilo zidno slikarstvo. U pretkolumbovskim kulturama mozaicima su se urešivala pročelja, unutrašnji i vanjski zidovi (Chichén-Itzá), a ponajviše obredne maske, odnosno lubanje (Quetzalcoatlova maska od tirkiznih kockica, XIV–XV. st.). Osnivanjem papinskog Instituta za mozaik u Rimu 1825. pokušala se oživjeti mozaička umjetnost, što se i dogodilo u doba historicizma i secesije (A. Gaudí u Barceloni i G. Klimt u Beču). Tehnika mozaika primjenjuje se i u XX. st. pretežito pri dekoriranju reprezentativnih javnih i crkvenih građevina (M. Chagall, G. Severini, F. Léger, R. Delaunay, J. O’Gorman i D. Rivera, a u Hrvatskoj J. Knežević, I. Dulčić, E. Murtić, O. Gliha).
2. U fitopatologiji, simptom virusne zaraze u biljaka. Neki su virusi po tom znaku bolesti dobili naziv, npr. prvi opisani biljni virus: virus mozaika duhana. Pod mozaikom se razumijeva pojava svijetlozelenih, žutih, rjeđe bijelih, površina lista, uz normalne zelene površine. Svjetlija su područja ograničena lisnim žilama, pa su prijelazi oštro izraženi. U svjetlijim dijelovima lista koncentracija je virusa veća nego u dijelovima normalne zelene boje. Ako svjetlija područja imaju oblik linija ili crtica, simptom se označava kao linijski ili crtičasti mozaik. Mozaične promjene na listovima mogu biti i posljedica genetskih aberacija.
3. U enigmatici, vrsta zagonetke na osnovi anagrama u kojoj se slova zadanih riječi označuju brojevima i prenose slijedom tih brojeva u dijagram u kojem su brojevi uvršteni redom u polja, tako da nakon upisivanja slova nastane konačna odgonetka, najčešće rečenica, aforizam ili stihovi.
