misa (crkvenolat. missa, prema lat. missus: poslan, od mittere: poslati, otpustiti), glavni obred kršćanskoga bogoslužja, euharistijsko slavlje; u katolicizmu jedan od sedam sakramenata, euharistijska žrtva u kojoj se Krist pod prilikama kruha i vina nekrvnim načinom žrtvuje, a njome se ujedno slavi spomen muke, smrti i uskrsnuća Kristova. Kroz povijest su se izmjenjivali nazivi, kao lomljenje kruha (lat. fractio panis), večera Gospodnja (coena Domini), sastanak (collecta), žrtva (oblatio, sacrificium), zahvala (grč. εὐχαριστία, lat. gratiarum actio) ili naprosto služba (grč. λειτουργία). Taj posljednji naziv (liturgija) upotrebljava se i danas u istočnim crkvama, dok se na zapadu udomaćio naziv misa prema svečanom otpuštanju (missio) katekumena nakon prvoga dijela obreda i otpuštanju vjernika na kraju liturgije (Ite, missa est: Pođite u miru!). Od prvotne jezgre, zabilježene u spisima ranokršćanskih zajednica iz II–III. st., do danas, obred se znatno širio i dopunjavao. Od starine u strukturi mise postoje dva dijela: prvi, missa catechumenorum, sastavljen od promjenljivih molitava i biblijskih tekstova (evanđelje, poslanica), danas nazvan služba riječi, od početka do Vjerovanja, i drugi dio, missa fidelium, pravi, uglavnom nepromjenljivi »žrtveni« obred, kanon mise ili euharistijska služba, kojemu su u početcima kršćanstva prisustvovali samo kršteni. U doba reformacije U. Zwingli zamijenio je misu obredom Gospodnje večere. U protestantizmu se općenito govori o bogoslužju kao sastanku u spomen na posljednju večeru i postavlja se težište na službu riječi. Liturgijska reforma u evangeličkim crkvama vraća se na neke tradicionalne obrasce iz starokršćanskoga doba i naziv misa (koji je upotrijebio i M. Luther, Njemačka misa, 1526) često se čuje. U Katoličkoj crkvi obred mise, oprema oltara, odjeća svećenika, liturgijsko posuđe i dr. određeni su rubrikama Rimskoga misala. U zapadnom obredu misa je donedavna služena na latinskome jeziku (s malom iznimkom biskupija s glagoljskim staroslavenskim tradicijama). Drugi vatikanski koncil (1962–65) uveo je načelo slavljenja liturgije na narodnome jeziku, pojednostavnio obrede i povećao broj čitanja; misa je obnovljena u pastoralno-eklezijalnom pogledu (aktivna uloga vjernika), osim rimskoga mogu se služiti i tri druga kanona, otvorene su mogućnosti za prilagođivanje kulturama i obrednoj simbolici različitih naroda.
Budući da je misa u kršćanstvu svečani čin, pjevanje je od najstarijega doba bilo povezano s misom kao njezin integralni dio nastavljajući time sinagogalnu praksu. Tiha misa zapravo je kasnija inačica povijesno starije pjevane mise. Ovisno o stupnju svečanosti u Katoličkoj crkvi pjevana misa služi se na različite načine: kao jednostavna pjevana misa bez asistencije (lat. missa cantata), kao svečana misa uz asistenciju (missa solemnis) i kao pontifikalna misa koju služi biskup uz veliku asistenciju (missa pontificalis).
U srednjem vijeku razvio se opsežan repertoar melodija gregorijanskoga pjevanja, namijenjenih promjenljivim dijelovima mise (Proprium missae) i stalnim dijelovima (Ordinarium). Ti se napjevi u Katoličkoj crkvi i danas smatraju uzornim izrazom čistoga liturgijskoga glazbenoga stila. Međutim, u kasnome srednjem vijeku, usporedno s razvojem višeglasnih tehnika i oblika, pojedini dijelovi mise počeli su se komponirati višeglasno. Isprva najprije dijelovi Proprija (Graduale, Alleluja), a poslije sve više prevladavaju kompozicije stalnih dijelova mise, tj. Ordinarija, tako da su se do danas ustalile glazbene polifone obradbe pet stalnih dijelova mise: Gospodine, smiluj se (Kyrie), Slava (Gloria), Vjerujem (Credo), Svet (Sanctus) i Jaganjče Božji (Agnus Dei). Te su se obradbe razvijale od renesansnih vokalnih polifonija (G. P. de Palestrina), preko koncertantnih instrumentalnih oblika do opere i kantate te simfonijskoga stila, tako da gotovo nema velikoga skladatelja koji nije skladao i misu (Bach, Beethoven, Haydn, Mozart, Schubert, Liszt, Bruckner itd.). Potkraj XIX. st. pristaše cecilijanskoga pokreta težili su za pročišćivanjem crkvene glazbe od svjetovnih, koncertantnih elemenata te isticali kao uzore izvorne oblike gregorijanskoga pjevanja i tradicionalni vokalni polifoni stil. Od tada mnogi skladaju mise u duhu cecilijanskih ideja, posebice Raffaele Casimiri, L. Perosi, Licinio Refice, Franz Xaver Witt i dr.
Istodobno se i dalje stvaraju misne kompozicije primarno zamišljene kao koncertno djelo, a u novije doba, u okviru arhaičnih, neobaroknih ili neoklasičnih tendencija, nastaju djela u kojima se oživljuju stari stilovi (I. Stravinski, Misa za zbor i duhače). U Hrvatskoj su mise skladali (na latinski ili staroslavenski tekst) B. Širola, F. Dugan ml., K. Odak, F. Lučić, B. Papandopulo, A. Vidaković, A. Klobučar i dr.
