materija (lat. materia: tvar, građa).
1. U filozofiji najprije označuje lišenost, bezobličnost, neposjedovanje svojstava, ali i ono što je sposobno za primanje nekog oblika i njegovih svojstava. Tek forma postavlja materiju u bitak, tj. daje joj izgled i svojstva jednog određenoga bića. Kao takva ona je »nositelj« svih osjetilno zamjetljivih pojava, pa se naziva i supstancijom tijela. Ta je pramaterija ili pratvar (materia prima) u svojoj neodređenosti uvjet svakog uobličenoga bića i njegove tjelesno-osjetilne pojave (materia secunda). Materija i forma u biću su nerazdvojne: 1. ontologijski, budući da forma za predmet svojega postavljanja u bitak ima jedino materiju, 2. spoznajno, budući da forma može biti predmetom osjetilne zamjedbe, tj. postojati, samo kao forma zbiljski postojećega bića. Razlika između materije i forme i metafizički i fizički počiva jedino u načelu djelovanja: dok materija kao puka lišenost u sebi ne posjeduje nikakvu razliku, a time ni kretanje ni djelovanje, forma je u samoj sebi pokretna, tj. ima sposobnost da svakomu biću jednoga roda dodijeli pripatke primjerene njegovu bitku, a time i da ga postavi kao individualni, njegovu rodu i vrsti primjeren bitak. Svojstva materije nisu materijalna, nego su formalna, zato što materija i forma ne stoje ni u kakvu odnosu puke fizikalne kauzalnosti, već prije svega u odnosu onoga međusobnog uvjetovanja koje se u pogledu odnosa duše i tijela naziva psihofizički paralelizam.
2. Uz prostor i vrijeme, temeljna kategorija fizikalnoga svijeta. Kroz povijest prirodne filozofije (posebice Aristotel i R. Descartes) razmatrala se mogućnost njihove izdvojene egzistencije, da bi danas prevladalo uvjerenje u njihovo nedjeljivo trojstvo. Jednako se od Demokrita do J. Daltona provlačila ideja atomâ kao nedjeljivih sastavnica tvari, koje su same bez strukture. Prekretnicu su unijeli M. Faraday i S. Arrhenius spoznajom o ionima kao električki nabijenim atomima. Pritom je Faraday bio potaknut Boškovićevom idejom atoma kao točkastih izvora sila.
Predodžbe o materiji mijenjale su se u skladu sa spoznavanjem njezinih svojstava, njezinih sastavnica i sila kojima su one podvrgnute. Danas se općenito materija dijeli na tvar (materija u klasičnom smislu) i energiju, koje su međusobno povezane relacijama teorije relativnosti i kvantne mehanike. Iz relativističke relacije između energije i impulsa, E² = p²c² + m²c4, izlazi Einsteinova ekvivalencija mase i energije mirovanja: E0 = E (p = 0) = mc² (E energija, m masa, c brzina svjetlosti, p impuls). Najnovije spoznaje, izrasle na spoju fizike elementarnih čestica i kozmologije, nalaze podrijetlo današnje tvari (materije karakterizirane masom) u ranim epohama ekspandirajućega vrućeg svemira: u epohi bariogeneze (stvaranje malog viška temeljnih čestica u odnosu na antičestice), odmah nakon samoga velikoga praska, te u prvotnoj nukleosintezi (tvorbi atomskih jezgri najlakših elemenata), dovršenoj u prve tri minute postojanja svemira, da bi teže atomske jezgre bile stvorene znatno kasnije u unutrašnjosti zvijezda. Teorija o podrijetlu energije potrebne za tvorbu tvari još je nedovoljna. Najteži elementi, smješteni bliže središtima zvijezda, tek su u eksplozijama zvijezda (→ nove; supernove) raštrkani po svemiru. U ostatcima nestalih zvijezda, iz kojih je građen Sunčev sustav, našao se ugljik, potreban za građu ljudskoga tijela, željezo, koje se nalazi u krvi, kisik, potreban za disanje, i svi ostali teži elementi do uključivo uranija. Najnovija opažanja raspodjela galaktika i kozmološka mjerenja anizotropije pozadinskoga mikrovalnoga zračenja svemira unijela su revoluciju u razumijevanje svemirske tvari. Vidljiva tvar, u obliku atoma od kakvih smo građeni, tvori najviše 4% ukupne tvari svemira. Znatno je veći udjel egzotične tamne tvari, koja tvori 23% mase svemira, a preostalih dominantnih 73% pripisuje se misterioznoj antigravitirajućoj tvari nazvanoj tamnom energijom. Neovisno o specifičnostima uvjeta koje treba ispuniti svijet obične tvari da bi se ostvario život u nekom dijelu svemira, spomenuta kozmološka mjerenja pokazuju još neobičniju kozmičku koincidenciju: život je u svemiru ostvaren u sadašnjoj eri, kada je gustoća materije kozmičkom ekspanzijom pala ispod sićušne mjerene vrijednosti tamne energije. (→ kozmologija; masa; svemir)
