maroniti, kršćani sirijskog obreda u Libanonu. Naziv maroniti (sirski Maranaje) nastao je po samostanu sv. Marona pustinjaka (umro 423), sagrađenom nad njegovim grobom kraj izvora rijeke Oront u Libanonu. Tu se u dogmatskim borbama u VI. st. razvilo kulturno i religijsko središte obrane kalcedonskoga vjerovanja protiv monofizita. U VII. st. maroniti su prihvatili dekrete bizantskih careva i postali monoteleti. Prekinuvši vezu s ostalim kršćanima bizantskoga obreda (jakobitima i melkitima) u doba arapske vlasti, povukli su se u libanonsko gorje i imali svoju vlastitu crkvenu organizaciju. Za križarskih ratova u XI. i XII. st. približili su se Katoličkoj crkvi, priznali njezine dogme i papin vrhovni autoritet (1181–82. i 1216), zadržavši svoj obred i običaje. Papa Pavao V. priznao je 1608. glavaru Maronitske crkve titulu patrijarha Antiohije, a na sinodu 1736. dobila je svoju crkvenu hijerarhijsku organizaciju. Osim patrijarha (čije je sjedište u samostanu Bkerke blizu Bejruta) Crkvom upravljaju 4 nadbiskupa i 6 biskupa, od kojih 4 izvan Libanona (u Alepu, Damasku, Kairu i na Cipru). Od 1966. postoji i maronitski egzarhat u SAD-u. Za mamelučke (1250–1517) i osmanske vladavine (1517–1918) bili su često proganjani, a 1860. Druzi su nad njima počinili velike pokolje. Za građanskoga rata u Libanonu (1975) mnogi su maroniti emigrirali. Danas je više od 3 milijuna vjernika u Libanonu, Siriji i dijaspori (Egipat, Cipar, Brazil, Argentina, SAD, Kanada, Australija).
