magma (lat. magma < grč. μάγμα: gusta mast, tijesto), rastaljena tvar u unutrašnjosti Zemlje, koja povremeno prodire iz većih dubina u kamenu koru, a katkad i na Zemljinu površinu, kada se naziva lava. Prosječni sastav magme odgovara uglavnom prosječnomu sastavu eruptivnih stijena. Najveći dio magme (> 99%) čine kemijski spojevi kisika, silicija, aluminija, željeza, kalcija, natrija, kalija, magnezija i titanija. U njoj ima još i plinova i para (vodene pare, sumporovodika, fluorovodika, klorovodika, ugljikova monoksida i dioksida, sumporova dioksida, vodika, dušika), koji imaju značajnu ulogu pri njezinoj kristalizaciji. Viskoznost magme ovisi u prvom redu o kemijskom sastavu i temperaturi. Pri jednako visokoj temperaturi kisele su magme viskozne, a bazične fluidne. U vrlo viskoznoj magmi nema kristalizacije minerala, pa se od nje stvaraju amorfne stijene ili vulkanska stakla. Viskoznost se može znatno smanjiti većim količinama plinova i para. Unutar litosfere magma ima različitu temperaturu, katkada i znatno višu od 1000 °C, a hlađenjem i kristalizacijom nastaju eruptivne stijene različita mineraloškog sastava. Oko 125 tipova eruptivnih stijena nastalo je od izvornih ili matičnih magmi. Po teoriji palingeneze postoji četiri ili pet vrsta izvornih magmi, po Reginaldu Aldworthu Dalyju dvije, a po Normanu Leviju Bowenu samo jedna, i to bazaltnoga sastava. Po najnovijem mišljenju, magme nastaju pretaljivanjem sedimenata u različitim dubinama, pri različitom tlaku i temperaturi. U višim dijelovima litosfere magme su kiselije, a u nižim dijelovima bazičnije. Promjenom temperature i tlaka stvaraju se uvjeti za diferencijaciju magme, tj. za procese promjene njezina kemijskog sastava pošto je ona napustila svoje izvorišno područje, a prije kristalizacije u čvrstu stijenu. Diferencijacija može nastati i prije kristalizacije, razdvajanjem u dvije magme različita sastava ili u više njih (likvacija). Diferencijacija tijekom kristalizacije moguća je odjeljivanjem pojedine mineralne vrste od matične magme u mineralni agregat, tj. stijenu drugačijega sastava od izvorne magme, zatim frakcijskom diferencijacijom, kada se na različitim temperaturama kristaliziraju različiti minerali ili agregati, prenošenjem nekih sastojaka (npr. natrija) parom u odvojenu parovitu fazu, uključivanjem u magmu čvrstoga stijenskoga materijala (stvaranje hibridnih stijena) te miješanjem i homogeniziranjem magmi različita sastava. Na visokim temperaturama kristalizirat će se olivin, piroksen i bazični plagioklasi, od kojih se sastoje ultrabazične i bazične eruptivne stijene, peridotiti i gabri. Na srednjim temperaturama kristalizirat će se amfibol i kiseli plagioklasi, od kojih se sastoje dioriti, a na nižim temperaturama kremen, ortoklas i biotit.
Ekshalacije magme nastaju onda kada lako hlapljive tvari, plinovi i pare izbijaju na površinu Zemlje. One su osobito intenzivne za vulkanskih erupcija, ali često traju dugo i nakon eruptivnoga razdoblja. Najčešće su ekshalacije vodene pare (fumarole), sumpornih spojeva (solfatare), ugljične kiseline (mofete), borne kiseline (sofioni). Te tvari kemijski razaraju okolne stijene. Plinovi i pare različitih spojeva (npr. borna kiselina, amonijev klorid) mogu se na površini sublimirati i prijeći u minerale.
Magmatska resorpcija otapanje je već kristaliziranih minerala u magmi, uzrokovano promjenom fizikalnih i kem. uvjeta u kojima se mineral kristalizirao. Dobar je primjer magmatske resorpcije otapanje kremena u mnogim dacitima, a to se smatra posljedicom naglog pada tlaka što ga je magma pretrpjela tijekom efuzije na površinu Zemlje.
