krekiranje (od engl. cracking: cijepanje), u preradbi nafte i petrokemijskoj proizvodnji, pretvorba (razgradnja) viših ugljikovodika u niže ugljikovodike. Nekada se uglavnom provodilo izravno toplinsko krekiranje, koje danas još služi za pretvorbu manje vrijednih naftnih destilacijskih ostataka u vrjednije proizvode, posebice benzin, dizelsko gorivo i petrolejski koks. Sličnim se postupkom poboljšavaju svojstva loživih ulja, a posebice im se smanjuju viskoznost i stinište.
U suvremenoj naftnoj preradbi najvažnije je katalitičko krekiranje, kojim se iz plinskih ulja i drugih težih naftnih frakcija dobiva motorni benzin, a uz njega i niži alkeni i alkani, lako plinsko ulje i vodik. Proces se zbiva uz zeolitne (alumosilikatne) katalizatore, najčešće u fluidiziranome vrtložnom sloju. Tijekom procesa aktivnost katalizatora smanjuje se taloženjem koksa, pa se katalizator obnavlja u regeneratorskom reaktoru spaljivanjem koksne naslage. Sličan katalitički proces služi za pretvorbu naftnih ostataka s velikim udjelom aromata, a zbiva se uz dodatak vodika (hidrokrekiranje) i uz bifunkcionalne katalizatore (smjesa zeolita i rijetkih metala). Slično se dobivaju i kvalitetna bazna maziva ulja.
Za dobivanje temeljnih sirovina u petrokemijskoj je proizvodnji najznačajnija piroliza ili parno krekiranje, ponajprije pretvorba benzina ili lakoga plinskog ulja u olefine (etilen, propilen, butilen, butadien). Reakcija se zbiva u cijevnom reaktoru na 750 do 900 °C, pri normalnom tlaku i uz vodenu paru, koja smanjuje parcijalni tlak sirovine i tako povećava prinos i iscrpak, održava izotermne uvjete i sprječava nepoželjno taloženje koksa. Parno kekiranje lakoga plinskog ulja i težih sirovina provodi se pretežito u vrtložnome sloju uz prisutnost neutralnih keramičkih čestica, koje povećavaju reakcijsku površinu.
