korporacija (engl. corporation, franc. corporation < kasnolat. corporatio: tjelesna građa, od lat. corporare: oblikovati u tijelo; udružiti, od corpus: tijelo; udruženje, savez), u srednjem vijeku, udruga stvorena radi zaštite, očuvanja ili postizanja ekonomskih probitaka u nekom proizvodnom području; u suvremenom pravu i ekonomskim sustavima, udruga ili organizacija koja kao pravna osoba zastupa interese svojih pripadnika, štiti njihova prava, ostvaruje svojom djelatnošću određene zajedničke gospodarske, socijalne, vjerske ili koje druge ciljeve; u novije doba, jedan od oblika organizacije državne gospodarske djelatnosti i upravljanja javnom imovinom.
Korporacija je postojala već u rimsko doba pod nazivom corpus ili universitas. U srednjem vijeku korporacije su bile organizacije trgovaca (gilde) i obrtnika (cehovi), koje su na području svoje djelatnosti uživale određene feudalne povlastice i monopolska prava, pa su, među ostalim, i zbog toga ukinute u doba građanskih revolucija. Snažan poticaj stvaranju korporacija dali su industrijska revolucija i razvoj kapitalizma. One su se osnivale kao različite dobrotvorne, sindikalne i druge strukovne i političke udruge radništva, ili pak kao raznovrsni oblici centralizacije kapitala i udruživanja kapitalista, kao što su to u razdoblju imperijalizma različita industrijska, trgovačka i bankarska dionička društva.
Korporacija je najrazvijeniji oblik kapitalističkoga poduzeća. Ima mnoge prednosti u odnosu na druge pravne oblike trgovačkih društava jer je uspjela otkloniti sve slabosti ortačkih društava, osobito one koje se odnose na rizik; u slučaju bankrota, vlasnik dionica gubi samo ono što je uložio u dionice. Korporacija je jedan od najsavršenijih načina prikupljanja kapitala, posebno u djelatnostima gdje proces proizvodnje zahtijeva velika financijska sredstva. Korporacije su vrlo elastične, osobito onda kada su poduzeća organizirana prema načelu konfederacije ili mreže poduzetnika. Lako se preorijentiraju s jedne investicije na drugu, a ako su uspješne, vrlo lako dolaze do dodatnoga kapitala novom emisijom dionica. Njihova se elastičnost očituje i u tome što lako mogu smijeniti menadžment, a i vlasnici se lako mijenjaju kupnjom ili prodajom dionica na burzi vrijednosnih papira. U korporacijama se sve više razvija unutarnje poduzetništvo (intrapoduzetništvo). To je proces stvaranja malih, razmjerno autonomnih poduzeća ili jedinica u korporaciji, kojima se dodjeljuju potrebna sredstva, ljudi i organizacijska samostalnost kako bi pojedinci koji imaju poduzetničke ideje, talent i sposobnost, a u velikim su sustavima sputani, mogli svoje ideje ostvariti otvaranjem novih tvrtki u postojećem poduzeću. Korporacija je društvo kapitala koje do sredstava za osnivanje i poslovanje dolazi izdavanjem dionica. Iznos sredstava potreban za osnivanje i rad korporacije naziva se osnovnom glavnicom, koja se dijeli na određeni broj dionica. Dionice su u vlasništvu dioničara, vlasnika korporacije. Gigantske korporacije imaju stotine tisuća dioničara, a u nekim slučajevima imaju ih više od milijun. Korporacija ima složenu organizacijsku strukturu, s većim brojem poduzeća (kćeri) u svojem sastavu. Korporacije imaju stotine lokalnih kompanija širom svijeta, koje se ujedinjuju u manji ili veći broj poslovnih područja, odn. programa. Poslovno područje može objediniti veći broj tvornica iz različitih zemalja koje mu po srodnosti pripadaju. Korporacije čine veoma mali postotak od ukupnoga broja poduzeća u gospodarstvu zemlje, ali po svojem ekonomskom potencijalu, proizvodnji i broju zaposlenih, nosivi su dio gospodarstva svake razvijene zemlje.
Korporacije su se osobito razvile u SAD-u i Velikoj Britaniji, gdje se izrazom corporation označavaju različiti tipovi organizacija koje imaju pravnu osobnost. U SAD-u se korporacija označava dodatkom Inc. (skraćeno od incorporated), a u Velikoj Britaniji dodatkom Ltd. (skraćeno od limited: [s] ograničen[im jamstvom]). Smatra se da su osnovna obilježja korporacija u anglo-američkom pravnom sustavu: imaju pravnu i stranačku sposobnost, u njima je upravljanje koncentrirano najčešće u rukama jednog užeg tijela (board of directors: upravnog odbora), u njima je pravo individualnoga sudjelovanja prenosivo, i dioničari odgovaraju samo do visine svojih uloga. Glavna je podjela korporacija na privatne i javne. Poseban su oblik korporacija kvazijavne korporacije. To su zapravo privatne korporacije s velikim brojem zaposlenika i dioničara koje podmiruju glavne potrebe društvene potrošnje i za koje vrijedi nešto drukčiji pravni režim. U nekim se sustavima javnim korporacijama smatraju pojedine uže teritorijalno-političke državne jedinice, kao što su npr. gradovi i druga veća naselja. Razlikuju se i poslovne korporacije (business corporations) od korporacija koje nemaju trgovačku svrhu (nonprofit corporations), u koje se ubrajaju različite vjerske organizacije, sveučilišta i slične institucije. Korporacije djeluju u granicama svojih ovlasti, koje su utvrđene u aktu o njihovu konstituiranju, odn. za koje se smatra da im implicite pripadaju po naravi posla što ga obavljaju. Aktivnosti poduzete izvan tih ovlasti smatraju se ultra vires (latinski: preko ovlasti) i za njih, uz određene iznimke, korporacija ne odgovara.
U drugoj polovici XX. st. u najrazvijenijim se kapitalističkim državama razvio i proširio novi oblik javnih korporacija. To su različite uprave, direkcije ili komisije koje po pojedinim gospodarskim granama (npr. za elektriku, željezo i čelik, transport, radio i televiziju) organiziraju privrednu djelatnost državnih poduzeća. One se osnivaju kao administrativna, operativna i financijski samostalna gospodarska tijela, ali se nalaze pod javnom kontrolom državnih organa, koji imenuju sve članove upravnih odbora ili pretežni njihov dio. Razvoj tih korporacija posljedica je nacionalizacije pojedinih poduzeća i gospodrskih grana te znatnoga proširenja investicijske djelatnosti države. One su jedan od instrumenata državne ekonomske politike, oblik njezine intervencije u gospodarstvu i društvenim službama te način na koji se nastoji ostvariti svrsishodno upravljanje državnom imovinom.
U nekim fašističkim režimima (u Italiji za fašizma, u Portugalu do revolucije 1974., manje u Španjolskoj) stvoren je prisilnim putem svojevrstan oblik korporacija kao udruga što ih povezuju odgovarajuće nacionalne sindikalne organizacije radnika i poslodavaca po pojedinim gospodarskim granama sa zadaćom da vode brigu o gospodarstvu (1934. bile su u Italiji 22 takve korporacije). U njima su, uz predstavnike poslodavaca i radnika, bili također predstavnici države i fašističke stranke. Te su korporacije bile društveno-ekonomska i politička osnova za stvaranje korporativne države i korporativnog sustava.
