koncil (lat. concilium: sabor, vijeće, skupština), u kršćanskim crkvama, sabori kojima prisustvuju biskupi, teolozi i drugi crkveni dostojanstvenici radi savjetovanja o važnim pitanjima crkvenoga nauka i discipline, donošenja zaključaka i propisa; naziva se i sinoda. Biskupski koncili održavali su se već u II. st. Najvažniji je opći ili ekumenski koncil (latinski concilium oecumenicum), kojemu prisustvuju biskupi, kardinali, patrijarsi, primasi, nadbiskupi i poglavari redova, provincijalni opati i drugi prelati cjelokupne Crkve; saziva se u izvanrednim prilikama, a zaključci su mu obvezatni za cijelu Crkvu. Prvih sedam ekumenskih koncila, održanih na Istoku (325–787), priznaju Istočna i Zapadna crkva. Potonje koncile (iako su nekima od njih prisustvovali i predstavnici Carigrada) priznaje samo Katolička crkva. U kritičnom razdoblju papinstva pri kraju XIV. st. pojavila se tzv. koncilijarna teorija po kojoj je koncil iznad pape; koncili u Konstanzu i Baselu pokušali su ograničiti papinsku vlast. Međutim, Peti lateranski koncil (1512–17) naglasio je ideju papina primata, koja je ostala karakterističnom u Katoličkoj crkvi, a protestanti ju odbacuju. Ekumenski koncil u Katoličkoj crkvi saziva papa i njegovi zaključci vrijede samo onda ako ih papa potvrdi. Drugomu vatikanskomu koncilu, nadahnutom ekumenskim idejama pape Ivana XXIII., prisustvovali su i promatrači nekih pravoslavnih i protestantskih crkava. – Osim ekumenskih, održavali su se i različiti pokrajinski koncili (npr. koncil afričkih, španjolskih, južnogalskih biskupa u IV. i V. st.) ili endemijski sinodi carigradske crkve; u srednjem vijeku neke je sinode sazivala i državna vlast. U Katoličkoj crkvi održavaju se još i plenarni koncili (concilia plenaria), koji se protežu na više crkvenih pokrajina, i provincijalni koncili (concilia provincialia), koji rješavaju probleme nadbiskupije.
Mjesto, godina i predmet ekumenskih koncila: (1) Nicejski I. (325), osudio je različite hereze, osobito Arijevu, naučavajući u Nicejskom simbolu istobitnost Boga Oca i Boga Sina; (2) Carigradski I. (381), osudio je neke hereze, osobito Macedonijevu, koja je nijekala božanstvo Duha Svetoga; (3) Efeški (431), osudio je Nestorijev nauk i prihvatio dogmu da je Marija prava bogorodica (ϑεοτόϰος), osudio je također Pelagijevu herezu; (4) Kalcedonski (451), osudio je Eutihijev monofizitski nauk i prihvatio nauk da su u Kristu dvije naravi, božanska i čovječja; (5) Carigradski II. (553), osudio je Tria capitula, tj. tri spisa u prilog Nestorijevoj herezi, te nauk teologa Origena; (6) Carigradski III. (680–681), osudio je monoteletski nauk po kojem je u Kristu samo jedna volja; (7) Nicejski II. (787), osudio je ikonoklaste; (8) Carigradski IV. (869), osudio je i svrgnuo patrijarha Focija. Taj koncil označuje početak prvoga raskola između Istočne i Zapadne crkve; otad se koncili održavaju na Zapadu. Umjesto ovog, Istočna crkva računa kao ekumenski IV. Carigradski koncil (879–890), kojim je osuđen koncil iz 869. i rehabilitiran Focije; (9) Lateranski I. (1123), sankcionirao je Wormski konkordat između pape i cara, uredio pitanje investiture; (10) Lateranski II. (1139), osudio je Arnolda od Brescie i pristaše raskola, objavio više kanona za reformu Crkve; (11) Lateranski III. (1179), donio je odredbe o izboru pape u konklavama, raspravljao o »miru božjem« (treuga Dei), o crkvenom školstvu i pooštrio crkvenu disciplinu; (12) Lateranski IV. (1215), osudio je albigenze i valdenze, definirao nauk o transsupstancijaciji, odredio obvezu godišnje ispovijedi i pričesti (70 kapitula); (13) Lyonski I. (1245), u sporu Inocenta IV. i cara Fridrika II. svrgnuo je Fridrika s prijestolja; (14) Lyonski II. (1274), donio je odluku o reformi Crkve, regulirao konklave, raspravljao o križarskom ratu i zakratko uspostavio jedinstvo Zapadne i Istočne Crkve; (15) Vienneski (Francuska) (1311–12), ukinuo je red templara, osudio fraticelle i begine, izdao reformne dekrete; (16) Koncil u Konstanzu (1414–18), rješavao je pitanje Zapadnoga raskola; rimski papa Grgur XII. zahvalio se, protupape Ivan XIII. i Benedikt XIII. bili su svrgnuti, a za novoga papu bio je izabran Martin V. Koncil je osudio kao heretike Jana Husa i Jerolima Praškoga, dekretom »Sacrosancta« pokušao je proglasiti primat koncila nad papom. (17) Basel–Ferrara–Firenca (1431–45). Baselski koncil htio je reformirati Crkvu i izmiriti Zapadnu i Istočnu crkvu, ali, došavši u sukob s papom Eugenom IV., nije ništa ostvario. Papa je premjestio sabor u Ferraru 1438., te u Firencu 1439. Na koncil u Firenci došli su i izaslanici bizantskoga cara Ivana Paleologa VIII., pa je unija crkava imala biti obnovljena prihvaćanjem novoga Creda (Vjerovanja), koji je Carigradska crkva otklonila, tako da do unije nije došlo; unija s Armenskom crkvom proglašena je 1439., a s jakobitima 1442. – Katolička crkva ne priznaje kao ekumenske neke reformističke koncile, i to koncil u Pisi 1409., te djelomično koncil u Konstanzu i nastavak Baselskoga koncila. – (18) Lateranski V. (1512–17), protiv shizmatičkoga koncila u Pisi (1511–12), osudio je nastojanja francuskih kraljeva, koja su dala temelje galikanizmu, naglasio primat pape nad koncilom i odredio kršćanima danak za borbu protiv Turaka; (19) Tridentski (1546–63), osudio je Martina Luthera, Jeana Calvina i Ulricha Zwinglija, formulirao dogme Katoličke crkve u odnosu prema reformatorskim naučavanjima i reformnim dekretima udario temelje katoličkoj obnovi; (20) Vatikanski I. (1869–70), definirao je dogme o papinoj nepogrješivosti i o katoličkoj vjeri; (21) Vatikanski II. (1962–65), u četiri je zasjedanja (168 generalnih kongregacija) donio 16 shema, raspravljao o ekumenizmu i o istočnim crkvama (u duhu pomirljivosti), o slobodi vjere, o Crkvi u modernom svijetu, zahtijevao dijalog i s nekršćanima, definirao položaj i prava biskupa, uveo narodni jezik u liturgiju, oživio đakonat i dao laicima odgovornije mjesto u Crkvi.
