koleda (starocrkvenoslav. kolęda: nova godina, od lat. Kalendae [Ianuariae]: [siječanjske] kalende).
1. Ophodi u doba zimskoga solsticija (božićni, novogodišnji i za Tri kralja), kojima skupine momaka (koledari), uz izvedbu osobitih pjesama ili izvođenje kratkih prizora vjerskoga sadržaja, žele sreću pojedinomu domu te rodnost usjeva i priploda. Za uzvrat ukućani ih daruju. Obredni ophod u doba zimskoga solsticija ili početka nove godine poznavali su svi indoeuropski narodi, pa se smatraju pretkršćanskima. Po nekim tumačenjima slavenski su ih narodi preuzeli još u doba zajedničkog života iz rimskog ili grčkoga kulturnoga kruga. Običaj koleda poznavali su svi Južni Slaveni. U Hrvatskoj se duže zadržao u Primorju, Istri, Lici (gdje se javlja i pod imenom fijole), Dalmaciji, kao i u gradišćanskih Hrvata. Koledarske pjesme (s obveznim pripjevom koledo! odn. fijole!) regionalno se razlikuju, pripadajući različitim glazbenim tradicijama. Trikraljevske kolede (tri kralji, zvjezdari), uobičajene na sjeveru i sjeverozapadu Hrvatske, nastale su u XVI. st. pod crkvenim utjecajem kao đački običaji.
2. Naziv za obredne vatre (krijesovi), koje su se u hrvatskom sjeverozapadnom obalnom i otočnom prostoru palile ne samo za božićno-novogodišnje blagdane već i za Jurjevo (23. IV) i Ivanje (24. VI).
