katari (grč. ϰαϑαροί: čisti), srednjovjekovne neomanihejske sljedbe koje su se od X. st. iz Bizanta širile po balkanskim zemljama, južnoj i zapadnoj Europi i zadržale se sve do XIV. st. Naučavale su da postoje dva boga, bog dobra i bog zla. Zli, starozavjetni bog stvorio je svijet i materiju, a dobri, novozavjetni bog duhovni svijet. Dobri je bog poslao jednoga od svojih anđela (Isusa Krista) da ljude pouči kako da se spase i kao »čisti« (katari) uđu u nebo. To se postiže strogom askezom i potpunim uzdržavanjem od svijeta (izbjegavanje braka, spolnih odnosa, mesne hrane, ručnoga rada i posjeda). Zajednicu su organizirali po uzoru na kršćansku Crkvu, a službenu crkvu smatrali su sotonskom sinagogom; imali su skromne bogomolje i od Svetoga pisma prihvaćali su samo Novi zavjet. Pokret se brzo proširio po zapadnom kršćanskom svijetu i javio pod različitim nazivima (albigenzi, patareni, valdenzi, bogumili, bosanski krstjani). Kako su osporavali vjerske i društvene temelje ondašnjega svijeta, Crkva i država nastojali su ih suzbiti nagovorom, propovijedanjem, ali i osudama, progonima i vojnim pohodima (Albigenški rat 1209–29). Katarski je nauk osuđen na Trećem lateranskom koncilu (1179), a katari su nestali s pojavom propovjedničkih redova (franjevci, dominikanci).
