kadmij (od grč. /γῆ/ ϰαδμεία: cinkova rudača, u antici se vadila kraj Tebe, Kadmova grada), simbol Cd (lat. cadmium), rijedak kemijski element (atomski broj 48, relativna atomska masa 112,40), srodan cinku, koji redovito prati u rudama. Najvažniji minerali: grinokit i otavit, kadmijev karbonat (CdCO3). Otkrio ga je 1817. njemački kemičar Friedrich Stromeyer. Kadmij je mekan metal srebrnobijele boje i sjaja, lako se reže nožem, tališta 321 °C, gustoće 8,65 g/cm³. Prilično je stabilan na sobnoj temperaturi, lako reagira s oksidirajućim kiselinama, ne reagira s lužinama. Dobiva se kao sporedni produkt pri dobivanju cinka, bakra i olova. Dobre otpornosti prema utjecaju atmosferilija i lužina, kadmij se najviše rabi kao zaštitna, antikorozijska prevlaka na slitinama i drugim metalima, posebice željezu. Sastojak je lakotaljivih slitina za lemljenje (Woodova slitina), čvrstih i tvrdih slitina za strojna ležišta, amalgama u Westonovu galvanskom članku, galvanskih članaka u satovima, kalkulatorima i sl. U novije doba rabi se u nuklearnim reaktorima, jer je jedan od najboljih prirodnih apsorbera sporih neutrona. Kadmij je u spojevima dvovalentan. Kadmijev oksid, sulfid, selenid i telurid služe kao fosforescenti u televizijskim i radarskim sustavima, a zbog dobrih fotoelektričnih svojstava i u poluvodičkoj elektronici. Kadmijevi halogenidi upotrebljavaju se u fotografiji, litografiji i graviranju; kadmijev sulfid služi kao slikarska boja (kadmijevo žutilo). Neki su kadmijevi spojevi sredstva protiv biljnih i životinjskih nametnika. Kadmij i njegovi topljivi spojevi vrlo su otrovni.
