jat, naziv 33. slova glagoljičke i 32. slova staroćirilične azbuke (). Ne zna se pouzdano kakav mu je bio izgovor u staroslavensko doba, u X. i XI. st.: je li bio blizak vrlo otvorenomu /e/, bliskom glasu /a/ (ä/jä), ili se smještao između glasova /e/ i /i/ (dvoglas iȇ). Pretpostavlja se da je imao nestabilnu artikulaciju, pa mu je i potonja sudbina bila vrlo različita. Samo na južnoslavenskom prostoru artikulacija mu je vrlo široka: /a/, /ije/je/, /e/, /i/ itd. U hrvatskom standardnom jeziku refleks je jata /ije/je/; u štok. dijalektima može biti i /i/ i /e/, u čakavskima također /i/ i /e/, a u kajkavskima /e/ i diftonške inačice. Razvio se iz praindoeuropskog monoftonškoga dugog e /ē/ te monoftongizacijom praslavenskog dvoglasa /ai/ i /oi/ u nekim položajima. U staroslavenskim tekstovima na početku riječi i iza vokala rekonstruira se izgovor /ja/, a u položajima iza suglasnika nacionalne filologije različito postupaju. Hrvatska je tradicija da se jat ostvaruje, kao i u suvremenome hrvatskom standardnom jeziku, kao /ije/je/. Transliteracija se ne obzire na različitost izgovora, pa se tako jat u latinici obilježava ili s »kapicom« (ê) ili s kvačicom (ě). Oblik s kvačicom na mjestu jata rabio se u doba hrvatskog narodnog preporoda (tzv. rogato e), pa se mogao izgovarati primjereno pojedinim govorima. Najstariji glagoljički oblik trokutasta je, šiljasta oblika, podijeljen na tri približno jednaka dijela: Zografski evanđelistar: 
, Assemanijev evanđelistar: 
, Kločev glagoljaš: 
. Mlađima se određuju slova s otupljenim vrhom, npr. Ohridski evanđelistar: 
, Praški listići: 
. U hrvatskoglagoljskim tekstovima očuvane su obje inačice. Od XIII. st. pojavljuje se, pa poslije posve prevladava, tzv. koljenasti jat (npr. Vatikanski misal: 
, Prvotisak misala: 
). U kurzivnim glagoljičkim tekstovima uglavnom je očuvan izvorni oblik (Vinodolski zakon: 
). U ćirilici jat pripada onim slovima koja nisu preuzeta iz grčkoga. Smatra se da se i u njemu, kao i u većini ćiriličnih slova tzv. negrčkoga niza, može prepoznati utjecaj glagoljice, i to spajanjem staroga glagoljičkog a (
) s ćiriličnim jerom (). U bosančici je jat rijetko označavao glasovnu skupinu /ja/, a znatno češće glas /j/, npr. u poljičkim dokumentima: 
. U suvremenim ćiriličnim pismima to se slovo, usporedno s fonološkim mijenama jata, nije zadržalo (u ruskoj azbuci do 1918).
