jamb (grč. ἴαμβος), u antičkoj metrici naziv za stopu sastavljenu od jednoga kratkog i jednoga dugog sloga (∪ –). Pojam je prvi upotrijebio Arhiloh nazivajući jampskima satirične pjesme, rugalice i invektive. Metar je nazvan po žanru s kojim je obično povezivan, a ne obratno, tako da se pjesništvo u antičkoj Grčkoj dijelilo na jampsko i herojsko. Jampskim su metrom pisali Arhiloh, Hiponakt, Simonid, a od V. st. pr. Kr. upotrebljava se i u dramskim dijalozima. U antici se smatralo da je najbliži običnu govoru, a u srednjem vijeku postao je glavnim metrom. U silabičko-tonskoj versifikaciji jamb je dvosložna stopa s prvim slogom nenaglašenim, a drugim naglašenim (iktus). Prihvatili su ga i moderni versifikacijski sustavi poput njemačkog, engleskog i ruskoga, možda zato što je, kao što su neki teoretičari smatrali, najbliži prirodnu ritmu govora. Neki su ga se pjesnici nastojali osloboditi kao tiranskoga (npr. E. Pound). I hrvatsko pjesništvo poznaje jampski stih, a posebno je zaživio u usmenome pjesništvu, u nesimetričnome osmercu i jednoj varijanti simetričnoga deseterca.
