investitura (srednjovjekovni latinski, od latinskog investire: odjenuti, odijevati; uvesti u posjed ili u službu), obredno uvođenje u neku službu ili uspostavljanje feudalnih odnosa predajom predmeta koji tu službu ili odnos simbolizira (npr. predaja pera onomu kojega se proglašuje notarom). Po feudalnom pravu, senior je vazalu simbolično predavao grudu zemlje, rukavice, mač ili kakav drugi znak. U crkvenom pravu, investitura biskupa u funkciju, te s njome povezani beneficij, provodila se predajom prstena i biskupskoga štapa; to je poslije zamijenjeno obredom ustoličenja (intronizacija). – »Borba za investituru« naziv je spora između njemačkih vladara i rimskih papa u posljednjoj četvrtini XI. st. i prvoj četvrtini XII. st., koji je izbio povodom prava na investituru biskupa i opata; vrhunac je dosegnut 1075–77. između pape Grgura VII. i cara Henrika IV. (→ canossa). Uzrok sukobu, koji je zahvatio i druga europska područja, ležao je u trajnijem i općenitijem pitanju odnosa crkvene i svjetovne vlasti, a završen je tek Wormskim konkordatom (1122).
