injektiranje (latinski iniectare, iterativ od inicere: uvesti unutra), ubrizgavanje tekućih ili žitkih sredstava u šupljine i pore tla ili građevine radi postizanja vodonepropusnosti, učvršćivanja, konsolidacije ili homogenizacije. Postupak se primjenjuje pri iskopu građevne jame, ispunjavanju šupljina u stijeni, izradbi zaštitnih zavjesa na branama, učvršćivanju rastresitih materijala ispod temelja, učvršćivanju materijala iza tunelske obloge, sanaciji dijelova građevine i dr. Za injektiranje se najčešće koristi cementni mort ili druge smjese cementa, gline, kemijskih sredstava, bitumenskih i drugih emulzija. Za sprječavanje prodiranja vode ispod temelja visokih brana izvodi se injekcijska zavjesa. To je niz bušotina u koje se injektira sredstvo koje pod tlakom prodire u šupljine u tlu. Kod tunela se primjenjuju sljedeće vrste injektiranja: vezno (popunjavanje šupljina između tunelske obloge i tla, tj. stijene), kontaktno (povezivanje tunelske obloge i stijene, povezivanje više slojeva obloge ili betonske obloge i čeličnoga podgrađa), konsolidacijsko (poboljšanje mehaničkih svojstava stijene cementno-betonskom smjesom uz dodatak pijeska), tlačno (stvaranjem tlaka u okolini tunelske obloge ili betonske konstrukcije postiže se prednaprezanje konstrukcija), brtveno (postizanje vodonepropusnosti oko građevine ili ispod nje) te lokalno (tzv. prepakt metoda za zapunjavanje pojedinačnih šupljina – kaverna, pri čemu se zapunjava prvo granuliranim šljunkom, a zatim injektira cementno-bentonitnim injekcijama). Posebni je postupak mlazno injektiranje pod velikim tlakom, pri čemu smjesa izlazi iz mlaznice smještene na bušaćoj garnituri. Injektiranje se izvodi građevinskim strojem injektorom.
