infalibilitet (njemački Infallibilität < kasnolatinski infallibilitas: nepogrješivost, neprevarljivost), teološki termin kojim se izražava, kao svojstvo objave Katoličke crkve (kao ukupnosti) i vrhovnoga crkvenog učiteljstva (pape i ekumenskoga koncila), nepogrješivost naučavanja u pitanjima vjere i ćudoređa. Teorija koncilijarizma (XIV. st.) priznaje infalibilitet koncila, a zabacuje infalibilitet pape; protestantizam priznaje samo infalibilitet Svetoga pisma; u Katoličkoj crkvi infalibilitet pape (kada naučava ex cathedra) definiran je na I. vatikanskome koncilu, 1870., što je bio jedan od povoda nastanku Starokatoličke crkve. Prema II. vatikanskomu koncilu, subjekt su infalibiliteta biskupi kada u zajedništvu međusobno i s papom definiraju neku istinu glede vjere i morala i određuju da se u nju obvezno vjeruje. U islamu se infalibilitet (‘iṣma) pripisuje Muhamedu kada prenosi Božju objavu; kod sunita se ostvaruje infalibilitet u konsenzusu sa zajednicom, a kod šiita preko imama.
