indikator (srednjovj. lat. indicator: pokazatelj).
1. Opći naziv za sredstvo koje pokazuje stanje ili promjenu stanja nekoga sustava, npr. ekonomski indikator rasta, rudarski indikator štetnih plinova, indikator radioaktivnosti i dr.
2. U tehnici, indikatori su naprave, instrumenti ili aparati koji pokazuju podatke o stanju ili promjenama stanja uređaja i strojeva te o odvijanju procesa, npr. indikator položaja dizala, smjera vozila, električnog napona, ravnoteže (kazaljka na vagi) itd. U strojarstvu je primjena indikatora važna u bilježenju promjena tlaka i volumena u cilindrima stapnih strojeva. Taj se postupak naziva indiciranje, a najstariji je uređaj te vrste Wattov mehanički indikator, kojega se cilindar priključuje na cilindar stroja. Promjene tlaka u cilindru stroja prenose se na stap indikatora opterećen oprugom. Rezultirajuće gibanje stapa bilježi se uz pomoć pisaljke na papirnatoj vrpci namotanoj na valjak koji se okreće usklađeno s gibanjem stapa u stroju. Tako dobivena krivulja naziva se indikatorski dijagram. Površina ispod krivulje za jedan ciklus stroja razmjerna je mehaničkomu radu, a množenjem s brojem ciklusa u jedinici vremena dobiva se indicirana snaga stroja. Mehanički indikator nije primjenjiv za male brzohodne strojeve, jer se volumen njegova cilindra pribraja volumenu strojnoga cilindra, a mehanički su mu dijelovi nužno tromi. Zbog toga su razvijeni indikatori s membranskim osjetnikom tlaka i optičkim ili elektromagnetskim bilježenjem pomaka membrane. Suvremeni elektronički indikatori imaju piezoelektrični osjetnik tlaka i induktivni ili kapacitivni registrator pomaka. Njihovi se signali putem pojačala i pretvarača prenose u računalo, gdje se iz primljenih podataka izračunavaju željeni pokazatelji.
3. U kemiji, tvar koja se rabi da bi svojom bojom pokazala prisutnost neke kemijske tvari, najčešće određenih iona, u otopini. Indikator je obično kompleksni organski spoj koji može postojati u dva ravnotežna, različito obojena oblika, a položaj ravnoteže može ovisiti o koncentraciji vodikovih (hidronijevih) iona (kiselo-bazni indikator) ili drugih vrsta iona u otopini (specifični indikator kao što je metalni indikator), o redoks-potencijalu (redoks-indikator), o stvaranju taloga (adsorpcijski indikator) i sl. Indikator služi ponajprije za to da u otopini promjenom boje prilikom titracije označi završnu točku titracije, odn. završetak ili potpunost reakcije. Promjena boje većinom nije oštra, nego se zbiva u području koje je karakteristično za svaki indikator. Tako npr. kiselo-bazni indikator fenolftalein mijenja boju primanjem ili otpuštanjem vodikova iona, što ovisi o vrijednosti pH otopine. U kiseloj je otopini taj indikator bezbojan, a u lužnatoj ljubičast (područje je promjene boje od pH 8,3 do 10). Ako se, dakle, neka kiselina titrira lužinom uz fenolftalein kao indikator, postupnim dodavanjem lužine u kiselinu otopina će se obojiti ljubičasto nakon neutralizacije i prelaska u lužnati medij. Indikatorom se može impregnirati i papirnata vrpca koja, uronjena u otopinu, svojom bojom pokazuje kiselost ili lužnatost otopine. (→ lakmus)
