humor (engl. humo[u]r: šala, humor, šaljivost < lat. humor: tekućina, tjelesni sok), zajednički naziv za pisane, crtane i verbalno iznesene sadržaje koji izazivaju smijeh i veselje, ali i za svojstvo osobnosti koje se očituje u duhovitosti i šaljivosti. Naziv potječe od Galena, koji je preuzeo Hipokratovo tumačenje o tzv. »životnim sokovima« koji, raspodijeljeni u različitom omjeru u pojedinim organizmima, odlučuju o tjelesnoj građi i fiziološkim osobinama, a time i o psihičkim svojstvima, naravi i raspoloženju pojedinaca. U okviru psihičkih manifestacija riječ humor isprva je označivala »raspoloženje« uopće; to je značenje i danas očuvano u romanskim jezicima (francuski mauvaise humeur, talijanski cattivo umore: loše raspoloženje). S vremenom se značenje riječi humor počelo primjenjivati na vedro (ugodno, veselo) raspoloženje. Danas se obično izrazom humor označuje: (1) smisao za komično, tj. sposobnost da se u različitim odnosima, događajima, situacijama, oblicima mimičkog i verbalnog izražavanja i sl. uoči njihova smiješna strana; (2) objektivacija (fiksiranje) komičnih doživljaja u obliku različitih šala, pošalica, dosjetaka, nadimaka, anegdota, stihova, književnoga sastava itd. (narodni humor, humoristička literatura). Najstarija tumačenja naravi smiješnoga potječu još od Grka, koji su držali da se ljudi najviše smiju tuđoj slabosti i bespomoćnosti. Te tzv. teorije superiornosti održale su se u donekle izmijenjenu obliku sve do danas. U XVIII. st. I. Kant i A. Schopenhauer predložili su svoje teorije inkongruentnosti; na njih se nadovezuju suvremene kognitivne teorije humora, prema kojima bit smiješnoga čini nagla reorganizacija perceptivnoga polja ili percepcija nesklada. Psihoanaliza drži humor izrazom društveno neprihvatljivih ili potisnutih impulsa, poput agresivnosti ili seksualnosti, dok niz socijalno-psiholoških teorija izvor smiješnoga vide u međuljudskim odnosima. Humor ovisi o društvenom kontekstu i obliku u kojem je smiješan sadržaj iznesen, o sadržaju, te o publici kojoj je namijenjen.
