humanistička psihologija, smjer u psihologiji koji naglašava da čovjeku valja pristupiti kao jedinstvenu i neponovljivu biću, koje posjeduje slobodnu volju, sposobno je za donošenje pozitivnih odluka i odgovorno za kvalitetu svoga života. Temelji se na humanizmu, filozofiji egzistencije i fenomenologiji, proizašla je iz humanističke teorije Abrahama H(arolda) Maslowa, početkom 1950-ih pojavljuje se u radovima Carla Ransoma Rogersa, a tijekom 1960-ih razvila se u pokret koji je proglašen »trećom silom« u psihologiji (uz psihoanalizu i biheviorizam). Bavi se specifičnim ljudskim obilježjima (poput vrijednosti, ideala, težnji, strahova, ciljeva, želja), smatrajući da se oni ne mogu objasniti prirođenim nagonima (kao što to čini psihoanaliza) ni reagiranjem na podražaje iz okoline (biheviorizam). Naglašava važnost empatije i usklađenosti sa samim sobom, a iskustva gubitka i traume smatra važnim sastavnicama čovjekova poimanja vlastita postojanja. Ljudska izvorno zdrava, stvaralačka priroda ne teži samo postizanju i održavanju homeostaze već istodobno rastu i razvoju, autonomiji, postizanju osjećaja vlastite vrijednosti te ostvarenju svojih mogućnosti, odnosno samoaktualizaciji. Osoba koja je ostvarila svoje mogućnosti izrasta u zdravu i prilagođenu ličnost. Humanistička psihologija ima raznoliku primjenu u psihologijskom savjetovanju i psihoterapijskoj praksi, te se rabi i u obrazovne svrhe.
