hereza (grč. αἵρεσıς: zauzeće; izbor, naklonost), općenito, naučavanje, pogled ili odnos različit od neke škole ili mišljenja. Najčešće se upotrebljava u religiji kao naučavanje suprotno službenomu vjerovanju ili općeprihvaćenim postavkama većine u određenome sustavu ili vjeroispovijesti. U kršćanstvu, općenit naziv za krivovjerje, naučavanje protivno vjerskim dogmama i osuđeno od službene Crkve. U teologiji se razlikuje formalna hereza (svojevoljno pristajanje uz krivu vjeru) i materijalna hereza (pristanak uz krivovjerne bez osobne krivnje); hereza se razlikuje od apostazije (otpad od vlastite religije) i od shizme (narušavanje crkv. jedinstva). Kroz povijest kršćanstva postojali su različiti pokreti, sljedbe, naučavanja i sl. koje su opći crkveni sabori ili pape proglašavali i osuđivali kao hereze. Tako su se u ranome kršćanstvu pojavili gnosticizam, manihejizam, arijanizam, nestorijanizam, monofizitizam, pelagijanizam itd., a u srednjem vijeku bogumili, albigenzi, valdenzi, katari i dr., zatim naučavanja pojedinih teologa ili mislilaca, kao što su npr. Arnold iz Brescie, J. Wyclif, J. Hus, M. Luther, J. Calvin i dr., koja katkad iniciraju pokrete ili sljedbe (crkve odvojene od Rima). Pojam nije sasvim svojstven, ali se upotrebljava za odvojene skupine također u drugim objavljenim religijama: židovstvu (samaritanizam, kršćanstvo, karaizam, hasidizam i dr.) i islamu (suniti i šijiti međusobno se nazivaju krivovjernima), ali u nekom obliku i u istočnim religijama (hinduizam i budizam).
