grad (vlastelinski grad, zamak, burg, prema lat. burgus: utvrda, iz germanskoga) utvrđeno prebivalište vlastelina, redovito na teže pristupačnom položaju posjeda, namijenjeno boravku i obrani. Pojava i razvoj vlastelinskoga grada veže se uz društvene okolnosti srednjega vijeka – feudalizam; u graditeljskom smislu preuzimani su oblici i iskustvo prapovijesti i staroga vijeka.
Pravim gradovima prethodile su u ranome srednjem vijeku tzv. mote, kule podignute na umjetnoj ili prirodnoj uzvisini i uokolo zaštićene pojasom palisade ili jarkom s vodom. Visoki srednji vijek razdoblje je uspostavljanja pravih gradova; podizali su ih kralj, feudalci, crkveni redovi. Prema položaju gradovi su bili visinski i nizinski. Za zaštitu visinskih gradova služili su teško pristupačni izolirani položaji planinskih područja. Zato su se gradski sklopovi prilagođivali konfiguraciji terena, razvijajući u nepogodnomu i često skučenu prostoru jedinstvena graditeljska rješenja. U romanskim zemljama (južna Francuska, Italija), gdje je bila snažna tradicija rimskoga graditeljstva i njegovih pravilnih tlocrtnih oblika, veći broj srednjovjekovnih gradova ima pravilan raspored, obično pravokutan, s kulama na uglovima. Ima i gradova koji u svojem sastavu obuhvaćaju prirodnu špilju (tip špiljskoga burga). Za zaštitu nizinskih gradova redovito se koristio močvarni okoliš, rijeka, odn. jarci s vodom. Građa kojom su se podizali gradovi obično se nalazila na dohvat ruke. Zato su se visinski gradovi ponajviše gradili od kamena; osobita se pozornost posvećivala uglovima ziđa, koji su se često učvršćivali pomno klesanim i slaganim kamenim kvadrima. Nizinski su se gradovi nerijetko gradili od opeke. Bilo je i drvenih gradova, no oni se zbog kratkotrajnosti građe nisu očuvali.
Među glavne elemente grada pripadao je obodni obrambeni pojas, visok i snažan zid koji je bio glavno mjesto obrane. Po zidu su mogle biti raspoređene strijelnice, odn. puškarnice različitih vrsta i oblika, kao i erkeri – izbočene kućice što su služile vertikalnoj obrani podnožja. Na vrhu zida redovito se nalazio hodnik kojim se kretala gradska posada. Na pojedinim mjestima obrambenoga pojasa, na njegovim lomovima i ugroženijim mjestima, izgrađene su kule. Iz njih je posada mogla djelotvornije braniti podnožje ziđa jer su svojom izbočenošću omogućivale bočni nadzor (flankiranje) prostora pred ziđem. Kule su u srednjem vijeku često nadvisivale susjedno ziđe, a tlocrt im je bio četverokutan ili, u kasnije doba, zaobljen. Prema unutrašnjosti grada mogle su biti zatvorene ili otvorene. Posebno je bilo zaštićeno najosjetljivije mjesto obrambenoga pojasa, ulaz u grad. Katkad su ga obostrano štitile bočne kule, a najčešće je bio smješten u ulaznoj, snažnijoj i, s obzirom na ulaz, posebno opremljenoj kuli, koja je imala mehanizam podiznoga mosta, podiznu rešetku te erker za vertikalnu obranu ulaza. Pristup je bio zapriječen jarkom preko kojega je vodio podizni most. Gradu se redovito prilazilo stazom, koja ga je obilazila tako da je bila dobro nadzirana s gradskog obrambenog zida. Na najvišoj točki gradskoga sklopa obično se nalazila branič-kula, što se među ostalim građevinama isticala osobito snažnim ziđem i znatnom visinom. Imala je ponajprije obrambenu namjenu, a služila je kao posljednja točka u obrani grada. U prizemlju je imala nadsvođen prostor što je nerijetko služio kao zatvor, a ulaz u kulu bio je na katu. Prilazilo mu se osobitom drvenom pomičnom konstrukcijom, tj. ljestvama koje su se mogle uvući, pa je tako bio onemogućen prilaz napadačima. Gornji katovi kule imali su svodove ili stropnu konstrukciju, a vertikalnoj komunikaciji služila su uska stubišta u debljini ziđa. Branič-kula najčešće je imala četverokutan tlocrt, no nerijetko je bila i peterokutna, višekutna ili pak zaobljena tlocrta. Premda su mogli biti i bez nje, gradovi su u pravilu imali po jednu branič-kulu, a ondje gdje su bile dvije kule, postojala je obično neka vrsta suvlasništva nad gradom.
Stanovanju vlastelina i njegove obitelji služio je tzv. palas, građevina većih prostora, opremljena reprezentativnije i komfornije od drugih gradskih građevina. Imao je kamin, prozori su mu bili veći no drugdje, a njegovi su prostori mogli biti urešeni klesanim i slikanim ukrasima. U Engleskoj i Francuskoj uobičajene su bile građevine koje su spajale funkciju branič-kule i palasa (engl. keep, franc. donjon). Imale su znatnu površinu i visinu pa su predstavljale središnju i najimpozantniju građevinu gradske cjeline. U gradovima je bila uobičajena i kapela, koja je mogla imati vrlo raznolike oblike i smještaj; katkad je gradski prostor omogućivao podizanje kapele i kao zasebne, raskošnije opremljene građevine. Važnu je ulogu imalo spremište vode (bunar, cisterna). U gradskome sklopu postojala su različita spremišta, prostori namijenjeni gospodarstvu i kuhinja. Ako je grad oko gl. zida imao još jedan obrambeni pojas, prostor među njima (tzv. predbran) obično je imao gospodarsku namjenu (štale, vrt). Nakon pojave vatrenog oružja u XIV. st. započelo je razdoblje prilagodbe postojećih gradova novomu načinu ratovanja. Ziđe i kule postali su nižima, iza bedema se nabijao zemljani sloj, a pojedine su kule dobile položaje, odn. terase za smještaj topova. Taj se proces odvijao tijekom XV. i XVI. st., kada su se nekim gradovima dograđivali i višekutni bastioni. Poslije, u XVII. st., gradovi su se većinom napuštali, da bi se njihova obrambena funkcija nastavila u tvrđavi, a rezidencijalna u dvorcu. U XIX. st., razdoblju romantizma i obnove zanimanja za srednji vijek, mnogi su gradovi doživjeli historicističku obnovu, koja ih je udaljila od njihova izvornog izgleda i nerijetko im umanjila spomeničku vrijednost.
Hrvatski su vlastelinski gradovi bili manji i skromnije opremljeni od onih u zemljama zapadne i srednje Europe. Povijesni izvori spominju više stotina gradova, od kojih je velik broj pod ruševinama, a pod krovom ih je tek nekoliko (Bosiljevo, Dubovac, Ozalj, Slavetić, Trakošćan). Neki su se gradovi razvili iz utvrđenih sjedišta ranosrednjovjekovnih župa (Klis, Knin), no zbog kasnijih pregradnji nije gotovo ništa sačuvano iz toga doba. Premda su se gradovi pojavili razmjerno rano (Kalnik, Slunj, Pazin, Omiš), najveći ih je broj nastao nakon mongolske provale 1242. Iz toga razdoblja potječu većina hrvatskih gradova i njihovi najstariji do danas sačuvani dijelovi. Osim uobičajenoga smještaja na vrhu stožaste uzvisine, neki su gradovi u svojem sklopu iskoristili i špiljske oblike (Krapina), a neki – u krškim područjima – stoje uz rub strma ponora (Ogulin, Pazin). Uz kamene gradove, u Slavoniji i Srijemu bilo je i gradova zidanih opekom (Korođ, Erdut, Šarengrad, Ilok). Među gradovima smještenima u nizini i zaštićenima močvarnim okolišem, najznačajniji su (nešto mlađi) Đurđevac, Ribnik i Konjščina. Neki gradovi nisu imali uobičajenu branič-kulu (zagorski gradovi, Kamengrad, Slunj, Grobnik). Mnogi su gradovi u svojem sastavu imali kapelu; najreprezentativniji su primjeri Ružica, Brinje i Medvedgrad. Uz dobro opremljeni i prostrani Medvedgrad (dvije branič-kule) i Ružicu, ističu se još Samobor, Cesargrad, Grebengrad. U XVI. st. niz napuštenih gradova u graničnom području Vojne krajine preuzela je državna, odn. vojna vlast, prilagodila ih svojim potrebama ili ih je srušila. U to su doba postojeći gradovi dobili polukružne kule namijenjene obrani vatrenim oružjem (Kostel, Cesargrad), odn. odgovarajuće peterokutne bastione (Samobor). Novi su pak gradovi nastali na pristupačnijim nižim položajima (Veliki Tabor), da bi ih u idućim stoljećima zamijenile građevine bez fortifikacijskih obilježja, namijenjene ugodnijemu stanovanju: dvorci i kurije.
U XIX. stoljeću i u Hrvatskoj su mnogi gradovi obnovljeni i pregrađeni u duhu tada vladajućega historicizma (Trakošćan, Maruševec, Opeka, Trsat).
