glosatori (srednjovj. lat. glossator, prema glossa < grč. γλῶσσα: jezik, izraz).
1. Srednjovjekovni pravnici koji su od kraja XI. do sredine XIII. st. proučavali Zbornik civilnoga prava (Corpus iuris civilis), u prvom redu metodom gramatičke i pravne egzegeze. Naziv su dobili po tome što su svoja razmatranja prvotno izlagali u bilješkama uz tekst izvora, glosama. S vremenom su njihove raščlambe dobivale složenije oblike, primjerice: distinctiones, odnosno analiza pravnog pojma proučavanjem njegovih značenjskih razlika; dissensiones, odnosno pregledi razlika u tumačenjima pojedinih autora; quaestiones, odnosno razmatranja pravnih pitanja koja nisu izravno vezana uz tekst; summae, odnosno sustavni pregledi većih cjelina Corpus iuris civilis; lecturae, odnosno bilješke s predavanja, te consilia, tj. savjeti u predmetima iz prakse. Nastanak pravne škole glosatora vezan je uz početke bolonjskoga pravnog studija (oko 1088), a odatle su se njihove metode i djela prenosili i na druga sveučilišta (Montpellier, Oxford). Premda je činjenica da su glosatori u svojim razmatranjima bili više zaokupljeni teoretskim nego praktičnim pitanjima, pravna je historiografija dugo podcjenjivala njihov utjecaj na srednjovjekovnu pravnu praksu; naraštaji studenata koji su pratili njihova predavanja i podrobno čitali (a često i posjedovali) njihove radove djelovali su kao pravnici u državnim i crkvenim institucijama diljem Europe, unoseći u svoje sredine poglede na pravo, pojedina rješenja i terminologiju glosatora. Osim Irneriusa, kojeg se smatra utemeljiteljem »škole«, te njegovih četiriju učenika (Bulgarus, Martinus de Gosia, Jacobus de Porta Ravennate, Hugo de Porta Ravennate) najznačajniji su glosatori Azo, Accursius, Jacobus Baldovini i Odofredus. Pravnici škole koja je nastala razvijajući nove metode i pravna tumačenja nazivaju se postglosatori ili komentatori. Glosatori i postglosatori, zajedno s onima koji su bili izrazitije orijentirani prema kanonskomu pravu (dekretisti, dekretalisti), zaslužni su za stvaranje srednjovjekovnog europskog općeg prava (ius commune).
2. U prenesenom smislu, tumači aktualnih događaja; pisci rječnika, napomena u knjizi, koji objašnjavaju nejasne riječi.
