gips ili sadra (njem. Gips < grč. γύψος: kreda; češki sadra: gips).
1. Mineral, kalcijevsulfat dihidrat, CaSO4 · 2H2O. Pojavljuje se u bezbojnim monoklinskim kristalima, može biti mliječnobijel, a od primjesa i siv ili crvenkast. Rasprostranjen je u zrnastim, listićavim i vlaknastim agregatima. Zrnasti bijeli agregati zovu se alabaster, a tankopločasti i prozirni Marijino (gospino) staklo. Mehaničke su primjese gipsa glina, organske tvari, karbonati, kremen i druge materije. Ako sadržava bituminozne primjese, gips je crne boje. Gips se često nalazi uz kamenu sol, a nastao je u raznim geološkim formacijama (permu, eocenu i miocenu) kao kemijski (sediment) talog iz morske vode i to kao prvi produkt (uz nešto malo kalcita) evaporacije. Nastaje i pri oksidaciji sulfidnih ležišta ili kao eflorescencija nekih tala. U područjima nekih vrućih mineralnih vrela stvara se i danas. Zagrijavanjem do 80 °C gubi polovinu vode, na 107 °C gubi 3/4 vode, a kod 145 °C svu vodu, ali je lako ponovno prima, a zatim očvrsne. Pržen na višim temperaturama obično veže sporije ali čvršće. Zbog tog svojstva mnogo se upotrebljava u tehnici. Znatne količine prirodnog gipsa troše tvornice cementa kao dodatak portland-cementu. U graditeljstvu gips služi za izradbu laganih pregradnih zidova, za arhitektonske ukrase i štukature; upotrebljava se mnogo i za pravljenje modela i odljeva (reprodukciju kipova), te za proizvodnju umjetnog gnojiva. – Mnogobrojna su velika evaporitna nalazišta gipsa u SAD-u, Kanadi, Engleskoj, Njemačkoj, Poljskoj (na rijeci Nidi), Španjolskoj, Indiji itd. U Hrvatskoj su pojave u Rudama (Samoborska gora), u Lici (Neteka, Srb) i u Dalmaciji (Kosovo polje, Sinj, otok Vis).
2. U medicini → sadreni zavoj
