geopolitika (geo- + politika), politički i geografski pojam koji ima više značenja: 1) politički izraz geografskoga determinizma s poimanjem da tlo na kojem živi neki narod ima odlučujući utjecaj na oblike njegova društvenog ustrojstva; 2) državna ili koja druga politička aktivnost zasnovana na određenom poimanju geografskog sadržaja međunarodnih i društvenih odnosa te prostorno-političkih relacija unutar njih; 3) istraživački pristup u političkoj geografiji i u proučavanju međunarodnih odnosa, usmjeren na politički značajne geografske elemente kao što su veličina i položaj teritorija, prirodni resursi, teritorijalno-politički odnosi, demografska obilježja i sl. Geopolitičkima se nazivaju i oni aspekti u različitim filozofskim, politološkim, književnim i drugim djelima koji pokazuju međuovisnost nekih geografskih i političkih sadržaja.
Kao politički izraz geografskoga determinizma geopolitika se odnosi na njemačku geopolitiku, koja se razvijala od 1920-ih i kojoj je najistaknutiji predstavnik bio geograf K. Haushofer (1869–1946). Determinističkim konceptom životnoga prostora (njem. Lebensraum) ona je opravdavala državnu potrebu za teritorijalnim širenjem pa je poslužila kao pseudoznanstvena osnova njemačkog imperijalizma. Uključivala je naučavanje švedskog politologa R. Kjelléna (1864–1922), tvorca termina geopolitika (1899), koji je u djelu Država kao životni oblik (Staten som lifsform, 1916) razvio tzv. organsku teoriju države, a bila je i pod utjecajem njemačkog geografa F. Ratzela i njegova djela Politička geografija (Politische Geographie, 1897). Njemačka geopolitika preuzimala je i geopolitička naučavanja britanskog geografa Halforda Mackindera (1861–1947) o geografskom stožeru svjetske povijesti (engl. heartland, tj. srce zemlje kao dio euroazijskoga kopna presudan za svjetsku prevlast), zatim naučavanja američkog povjesničara i admirala Alfreda T. Mahana (1840–1914) o međunarodno-političkom značenju pomorske snage i prevlasti na moru itd. Njemačka geopolitika bila je osporavana osobito u Francuskoj. Geograf Jacques Ancel (1882–1943) u djelu Geopolitika (Géopolitique, 1936) tumačio ju je kao velikodržavnu promidžbenu doktrinu u službi obnove pangermanizma (geografi Yann M. Goblet i A. Demangeon zastupali su slična mišljenja). Porazom nacističkoga režima geopolitika je bila politički i strukovno diskreditirana. No već poratna blokovska politika Zapada primjenjivala je geopolitičke teze američkog politologa Nicholasa Spykmana (1893–1943) o rubnoj zemlji (engl. rimland), tj. rubnom pojasu Euroazije, nadzor kojega on smatra značajnim za globalni politički utjecaj; teze je iznio u djelima Američka strategija u svjetskoj politici (America’s Strategy in World Politics, 1942) i Geografija mira (Geography of Peace, 1944). Od 1960-ih u zapadnim državama počela je strukovna rehabilitacija geopolitike kao istraživačkoga pristupa koji analizira geografske aspekte političkih fenomena te istražuje odnos međunarodne političke moći i geografskog ambijenta. Takav je pristup zastupao američki geograf Bernard S. Cohen u djelu Geografija i politika u podijeljenom svijetu (Geography and Politics in a World Divided, 1963); u Francuskoj ga je zagovarao geograf Yves Lacoste, koji od 1976. objavljuje časopis za geografiju i geopolitiku Hérodote. Pokušava se afirmirati pojam geopolitička znanost (engl. geopolitical science) kako bi se naglasila razlika s obzirom na državne i druge geopolitike; analizira ih britanski geograf Geoffrey Parker u knjizi Zapadna geopolitička misao u XX. stoljeću (Western Geopolitical Thought in the Twentieth Century, 1985). Od 1980-ih nastaju različiti geopolitički pristupi (nova geopolitika, antigeopolitika, kritička geopolitika itd.); pojedini autori razlikuju imperijalističke geopolitike, geopolitike hladnog rata, geopolitike novoga svjetskog poretka i dr. Od suvremenih se autora ističu irsko-američki geografi John O’ Loughlin djelom Rječnik geopolitike (Dictionary of Geopolitics, 1994) i Gearóid Ó Tuathail Kritičkom geopolitikom (Critical Geopolitics, 1996), britanski politolozi Colin Gray i Geoffrey R. Sloan zbornikom Geopolitika: geografija i strategija (Geopolitics: Geography and Strategy, 1999) i drugi. Uz časopis Hérodote, važniji su stručni časopisi: Political Geography, Geopolitics, Boundary and Security Bulletin, Limes. U Hrvatskoj se elementi geopolitičkog pristupa nalaze već u djelima I. Pilara (Politički zemljopis hrvatskih zemalja, 1918) i F. Lukasa (Geografijska osnovica hrvatskog naroda, 1925), a geopolitika se sustavno proučava od 1962., kada je Radovan Pavić na Fakultetu političkih znanosti utemeljio kolegij političke geografije te program studija predočio u djelu Osnove opće i regionalne političke geografije, geopolitike i geostrategije (I–II, 1973).
