galikanizam

galikanizam (prema lat. Gallicanus: galski, francuski), struja unutar francuskog katolicizma (XV–XIX. st.) koja je naglašavala autonomiju francuske nacionalne crkve (Galikanska crkva) prema papinstvu. Premda je galikanizam priznavao vjersko jedinstvo s Rimskom crkvom, isticao je posebnu organizaciju, obred i galikanske slobode. U djelu Slobode Galikanske crkve (1594) Pierrea Pithoua iznesena je galikanska crkvena doktrina: francuski kralj može sam sazivati nacionalne sinode, ograničavati jurisdikciju papinskih nuncija, protiv pape se pozvati na ekumenski koncil i valjanost papinskih dekreta učiniti ovisnima o svojem odobrenju (placet). Skupština francuskoga svećenstva (1682) u dekretu Četiri galikanska članka prihvatila je te ideje i dala im novu formulaciju. Za Francuske revolucije galikanizam je bio radikalno oživljen, a u blažem obliku u konkordatu između Napoleona i Svete Stolice (1801). Konačno je poražen osudom na I. vatikanskom koncilu (1870).