filigran (tal. filigrana, od lat. filum: nit i granum: zrno).
1. Otisak znaka na papiru, zaštitni znak tvornice odnosno radionice koja je proizvela taj papir; također vodeni znak. Nastaje tako što se znak izrađen od metalne žice stavi na papirnatu kašu dok se ona nalazi na situ, a kada se papir osuši, znak postaje vidljiv. S pomoću takvih znakova moguće je približno datirati nedatirane dokumente pisane na papiru. Prvi vodeni znak nalazi se na papiru proizvedenom u radionici talijanskoga grada Fabriana 1271. Katkada se uz glavni znak nalazi i sporedni, koji se naziva kontramarka. Znakovi su različiti, karakteristični za doba kada je neki papir proizveden. U XIII. i XIV. st. javljaju se kao znakovi: križ, krug, trokut, zvijezda i još neki geometrijski likovi, a u kasnijim stoljećima heraldički znakovi s grbovima zemaljskoga gospodara na čijem je teritoriju radionica papira, zatim alegorijske kompozicije i svetačke figure. Određeni znak traje približno 30 godina. Filigrani su se počeli istraživati u Engleskoj već u XVII. st. Charles M. Briquet objavio je u Ženevi 1907. četiri sveska o filigranima pod naslovom Filigrani: povijesni rječnik oznaka na papiru od njihove pojave oko 1282. do 1600 (Les Filigranes: dictionnaire historique des marques du papier dès leur apparition vers 1282 jusqu’en 1600), koji sadrže znakove od 1282. do 1600. Nakon Briquetova djela ta su istraživanja dobila snažan zamah. Od 1950., pod vodstvom E. J. Labarrea, Društvo za proučavanje povijesti papira (Paper Publications Society) izdaje u Hilversumu djelo: Spomenici koji rasvjetljuju povijest papira (Monumenta chartae papyraceae historiam illustrantia). Dosad je izišlo 15 svezaka. Od raznih priručnika treba posebno istaknuti Labarreov Rječnik i enciklopediju papira i proizvodnje papira (Dictionary and Encyclopaedia of Paper and Paper-Making, 1952). Proučavanje povijesti proizvodnje papira i pojave upotrebe filigrana dovelo je do osnutka filigranologije, koja se pridružila ostalim pomoćnim povijesnim znanostima. U Hrvatskoj je filigranologija usko vezana uz rad V. Mošina (1894–1987), osnivača Filigranološkoga kabineta pri Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. On je zajedno sa S. M. Traljićem (1915–83) izdao djelo Vodeni znakovi XIII. i XIV. vijeka (I–II, 1957).
2. Tehnika uporabe finih srebrnih i zlatnih žica za izradbu ornamentalnih motiva, često kombiniranih s malim kuglicama. Tom se tehnikom izrađuje ugl. nakit (naušnice, ogrlice, narukvice) i veći predmeti (kopče, križevi, korice za rukopise). Poznat već u antičkoj Grčkoj, Etruriji i Rimu; vrhunac doseže od VI. do XII. st. u Bizantu; tehnika dotjerana do savršenstva u Indiji i Kini. Naušnice iz starohrvatskih grobova IX. i X. st. u Dalmaciji nadovezuju se na kasnoantičke i bizantske oblike, ali su domaći majstori stvorili lokalne inačice (naušnice iz Koljana kraj Vrlike, X–XI. st.). – Filigranski rad, tehnika u čipkarstvu španjolskoga podrijetla; vezivo koje se sastoji od svilenih i metalnih niti. – Filigransko staklo poznato već u Egiptu, razvijeno poglavito u Veneciji (talijansko staklo millefiori); raznobojno staklo koje se dobiva isprepletanjem i stapanjem raznobojnih staklenih niti. – Filigranski papir, fini papir s utisnutim mrežastim šarama. – U prenesenom smislu, nježno, krhko djelo, biće i sl.
