farizeji (grč. φαρıσαῖοı < hebr. ha-perušin: odijeljeni), pripadnici vjerskog i političkog židovskog pokreta, koji je nastao u II. st. pr. Kr. vjerojatno iz vjerske skupine »pobožnih«. Bili su laička udruga. Zastupali su srednju struju između saduceja i politički radikalnih apokaliptičkih skupina pa su u Isusovo doba imali velik ugled u palestinskom židovstvu. U oporbi prema saducejima i stranim, tj. helenističkim »poganskim« utjecajima, čvrsto su bili vezani uz Zakon, tumačili ga ovisno o usmenim tradicijama, nijansirali su ga i nisu se ustručavali u nj unositi inovacije. Iz njihove sljedbe potekli su mnogi židovski pisci (Šamai, Hillel, Josip Flavije); kod njih je učio sv. Pavao. – Isus se prema farizejima odnosio kritički, slično i sv. Pavao. Nakon razorenja Hrama (70. god.) farizeji su prestali djelovati, ali su kao nositelji rabinske tradicije imali važan utjecaj u daljnjem razvoju židovstva. – U prenesenom značenju farizeji su sinonim za licemjerje.
