enharmonija (prema kasnolat. enharmonicus, od grč. ἐναρμόνıος: skladan).
1. U antičkoj grčkoj glazbi jedan od tri tonska roda (uz dijatoniku i kromatiku) na kojima se osnivao cijeli tonski sustav (σύστημα τελεıόν).
2. U današnjoj glazbenoj teoriji, enharmonijski su svi tonovi koji se različito zovu i različito notiraju, ali su u temperiranoj ugodbi visinski jednaki, npr. tonovi cis i des, h i ces.
