dogma (grč. δόγμα: mišljenje, mnijenje, odluka).
1. U antičko doba, odluka vlasti, naredba; također nauk, doktrina, zasada, koju pristaše neke filozofske škole prihvaćaju kao istinu.
2. U kršćanstvu, temeljna vjerska i ćudoredna istina u koju vjernik mora vjerovati kako bi se spasio. U užem smislu dogma je od Boga objavljena vjerska istina ili članak vjere, a Crkva ju kao takvu proglašava s jamstvom nepogrješivosti. Ta je istina tada nepromjenljiva i obvezna kršćaninu za vjerovanje. Prema Katoličkoj crkvi, dogma se temelji na Bibliji i kršćanskoj tradiciji, a nepogrješivost osigurava djelovanje Duha Svetoga u Crkvi. Oblikovanje i proglašivanje dogmi kroz povijest provodilo je crkveno učiteljstvo preko zbora biskupa, papinskih odluka i odredaba općih crkvenih sabora. Tako su od IV. do VIII. st. definirane dogme o Trojstvu, Isusu Kristu, antropološke dogme (istočni grijeh, milost i ljudska djela, predodređenost), dogme o Mariji, Crkvi, sakramentima i štovanju slika. Tijekom srednjega vijeka, u Zapadnoj crkvi donosile su se dogme o euharistiji, posljednjim čovjekovim stvarima, papinu primatu i dr.; od XVI. st. o kanonima Sv. pisma, opravdanju, o kultu svetaca i oprostima i dr.; posljednje dogme donijela je Katolička crkva u XIX. st. o Marijinu bezgrješnom začeću i papinoj nepogrješivosti. Istočne crkve priznaju samo dogme proglašene na prvih sedam općih sabora (325–787). Prema protestantima, dogme proizlaze iz Biblije, koju pojedinac osobno shvaća i tumači, a ne priznaje se autoritet crkvenoga učiteljstva u donošenju obveznih novih definicija o vjerskim istinama.
3. Mišljenje, mnijenje koje se bez kritičke provjere prihvaća kao sigurno, čvrsto iznesena tvrdnja bez dokaza; nepovrjediv stav, sud, zaključak.
