dispozicija (lat. dispositio).
1. Razmještaj, raspored, raspodjela (npr. predmeta, građe u znanstv. djelu, oružanih snaga).
2. Odlučivanje, određivanje, raspolaganje (novcem, imovinom, fondovima); odluka, nalog. Staviti na dispoziciju, dati na raspolaganje (npr. mandat). Dispozicija špeditera, pismeni dokument kojim se potvrđuje sklapanje ugovora o otpremi (dopremi) robe između špeditera i njegova komitenta (nalogodavca).
3. U pravu, dio zakonske norme u kojem je izražena volja zakonodavca, tj. u kojem se nalaže ili zabranjuje stanovito postupanje ili daje ovlast za određeno postupanje. Postupanje protivno nalogu, odn. zabrani sadržanoj u dispoziciji, povlači za sobom primjenu sankcije (kazne, gubitak ili prestanak nekog prava i sl.).
4. U diplomatici, dio isprave u kojem se iznosi sam pravni čin koji je doveo do izdavanja povelje. U dispoziciji se potanko i precizno, u uobičajenim formulama, nabrajaju darovanja i ustupljena prava pa ona može biti duga i kratka. Do XI. st. pisana je u subjektivnom obliku, a poslije u njoj počinje prevladavati objektivan način izlaganja.
5. U psihologiji, pretpostavljena struktura psih. i tjelesnih osobina koja uvjetuje da pojedinac reagira u pojedinim situacijama na, za njega, specifičan i dosljedan način. Nekada se pod dispozicijom razumijevala isključivo naslijeđena osnovica za razvoj neke sposobnosti, obilježja ličnosti, temperamenta i dr. aspekata doživljavanja i ponašanja. Suvremena psihologija govori i o stečenim dispozicijama, koje su rezultat individualnog iskustva. U kliničkoj se psihologiji nazivak dispozicija rabi za označivanje povećane, ugl. naslijeđene, vjerojatnosti za pojavu nekog psih. poremećaja.
