dirigiranje (lat. dirigere: ravnati, upravljati), u glazbi, vještina ravnanja (upravljanja) većim izvođačkim sastavom, orkestrom, zborom ili opernim ansamblom određenim kretnjama koje predočuju metrički tok i naznačuju dinamiku i artikulaciju izvođene kompozicije. Dirigiranje se kao posebna, samostalna grana izvodilačke umjetnosti europske umjetničke glazbe razvija istom u XVIII. i XIX. st.
Kod antičkih naroda (Egipćana, Grka) pjevače i svirače predvodio je heironom (doslovno: rukokretnik), koji je pokretima ruku predočivao kretanje melodijske linije. Vrsta heironomije prakticirala se i u srednjovjekovnoj crkvenoj jednoglasnoj glazbi. Tek se s razvojem višeglasne, menzuralno notirane glazbe razvija praksa ravnanja bliska novijemu poimanju dirigiranja. U doba baroka uvodi se novi način: zajedničkim muziciranjem pjevača i svirača ravna čembalist ili prvi violinist orkestra. Potkraj XVIII. st. ta praksa odumire pa se razvija moderni način: dirigent stoji za dirigentskim pultom pred orkestrom i dirigira dirigentskim štapićem i rukama. Taj su način umjetnički izgradili i usavršili ponajprije veliki dirigenti XIX. st. koji su većinom bili istodobno i skladatelji (F. Mendelssohn, F. Liszt, G. Mahler). Tehniku modernoga dirigiranja među prvima su teoretski razradili i opisali H. Berlioz (1856) i R. Wagner (1859).
