denacifikacija (de- + nacizam), pravni i politički postupci koje su nakon II. svjetskog rata u Njemačkoj provodile savezničke snage radi uklanjanja ostataka nacizma i kažnjavanja njegovih vodećih zagovornika. Temeljile su se na sporazumima postignutima 1945. na Krimskoj i Potsdamskoj konferenciji savezničkih sila. Vodeći pripadnici Nacionalsocijalističke stranke A. Hitlera izvedeni su pred Saveznički vojni sud u Nürnbergu, a postupak prema ostalim nacistima bio je prepušten njemačkim sudovima. Zakonom o likvidaciji nacizma i militarizma (5. III. 1946), u američkoj okupacijskoj zoni bili su određeni različiti stupnjevi odgovornosti pripadnika nacističkog pokreta (glavni krivci, aktivisti, manji krivci i suputnici), a svaki Nijemac stariji od 18 godina morao se podvrgnuti denacifikaciji. U britanskoj zoni suđeno je pripadnicima onih organizacija koje je vojni sud u Nürnbergu proglasio zločinačkima (vodeće tijelo Nacionalsocijalističke stranke, Gestapo, SD, SS), a ostalim nacistima bavili su se odbori za denacifikaciju (slični propisi vrijedili su u francuskoj i sovjetskoj zoni). Denacifikacija je uglavnom nedosljedno provedena, mnogi su manji krivci osuđeni na teže kazne od većih, koji su jednim dijelom čak izbjegli odgovarajuće kazne. Oko 13,2 milijuna Nijemaca bilo je podvrgnuto denacifikaciji u američkoj zoni, optužnice su podignute za oko 3,4 milijuna osoba, od kojih je oko 2,5 milijuna amnestirano bez sudskog postupka. Pred njemačke sudove izvedeno je oko 950 000 osoba, a više od 50% proglašeno je samo suputnicima, dok je za 33% suđenje smatrano nepotrebnim (glavnim krivcima proglašeno je 1635 osoba, aktivista je bilo 21 965, manje krivih 106 200, suputnika 483 598, a oslobođenih od krivnje bilo je 18 386). U sovjetskoj okupacijskoj zoni denacifikacija je okončana 1948 (s položaja je uklonjeno oko 520 000 bivših nacista), a u zonama zapadnim snaga završena je uglavnom 1949.
