darvinizam, teorija Ch. Darwina o uzrocima nastanka i promjena životinjskih vrsta. Evolucija se prema Darwinu ostvaruje na temelju triju činitelja: varijacija, nasljeđivanja i prirodne selekcije. Na varijacijama se osniva nastanak novih morfoloških i fiziol. svojstava organizma. Promjene živih bića u prirodi nastaju zbog izravnog utjecaja okoline, zbog upotrebe ili neupotrebe organa te zbog korelativnog rasta (kada se jedan dio promijeni, i drugi se dijelovi nužno mijenjaju). Te se promjene tijekom duljih vremenskih razdoblja mogu nasljeđivati. Nasljeđivanjem se utvrđuju i nakupljaju stečena svojstva. Nakupljanje pojedinih korisnih promjena (varijacija) zbiva se do određenog stupnja unutar stare vrste, u kojoj se postupno uobličuju rase, sorte, podvrste. Kada morfološke i fiziol. razlike u određenim ograncima vrste postanu dovoljno značajne, oni se odvajaju, prestaje križanje stare vrste s njima (rasplodna izolacija), oni zauzimaju određeno obitavalište, a često i geografski izolirano područje. Tako nastaju nove vrste. Prirodna selekcija proizlazi iz borbe za opstanak, tj. od golemoga broja rođenih na životu se, u statističkom prosjeku, održavaju i ostavljaju potomstvo one jedinke koje imaju bitne biol. prednosti i koje su bolje prilagođene životnim prilikama. Darwin je prirodnu selekciju utvrdio prema analogiji s umjetnom, koja se odavna primjenjivala u domestikaciji. Čovjek je, odabirući varijacije što mu ih daje priroda, uspio uzgojiti korisne i ukrasne rase golubova, kokoši, kunića, konja itd., tj. pojavu različitih varijacija umjetno je iskoristio za svoje potrebe. Darwin i čovjeka dosljedno uključuje u načela evolucije. – Rezultati biol. znanosti poslije Darwina potvrdili su pravilnosti njegovih osnovnih postavki. (→ evolucija)
Socijalni darvinizam
Socijalni darvinizam
primjena je Darwinove teorije na ljudsko društvo. Gl. predstavnici: H. Spencer i W. G. Sumner, te L. Gumplovitz, G. Ratzenhofer, L. F. Ward, F. Oppenheimer. Socijalni darvinizam vezuje se i uz neokonzervativnu ideju slobodne (od države neometane) tržišne utakmice koja, po takvu razumijevanju, omogućuje preživljavanje najsposobnijih. U suvremenoj sociologiji našao je primjenu u dijelu historijske sociologije koji povijest objašnjava kao »neprestanu i najčešće krvavu borbu između suprotstavljenih klasa, vojski i vjerovanja« (W. G. Runciman). Pravi preporod socijalni darvinizam doživio je u sociobiologiji, koja naučava da je ljudsko ponašanje u društvu presudno genetski uvjetovano, ne samo kada su u pitanju natjecanje i sukob nego i oblici suradnje, solidarnosti i altruistično ponašanje: na oba načina geni pronalaze put za svoju reprodukciju u idućoj generaciji (R. Dawkins). U tom sklopu pojavili su se, osobito u SAD-u, novi pokušaji da se održavanje društv. nejednakosti, prije svega među rasama i spolovima, kao i u XIX. st., postavi na »znanstvene« temelje.
Darvinizam u Hrvatskoj
U Hrvatskoj se za Darwinovu teoriju znalo ubrzo nakon izlaska njegova djela O podrijetlu vrsta posredstvom prirodne selekcije (1859). Većina ga je prirodoslovaca prihvatila, protivnici su bili ugl. iz redova klera, a neki teolozi i pisci s teol. naobrazbom bili su pristaše tzv. umjerenog evolucionizma. U XX. st. suprotnosti su postale još jače pa među teolozima nije bilo ni »umjerenih evolucionista« jer se darvinizam koristio u propagandi socijalist. i komun. ideja, a nakon II. svj. rata za sustavnu ateizaciju. Darvinizam je u Hrvatskoj imao važnu ulogu u razvoju prirodnih znanosti, stvaranjem posebnoga društvenog, prirodoznanstvenog i filoz. ozračja.
