celuloza (lat. cellula: mala ćelija), bijela vlaknasta tvar netopljiva u vodi i organskim otapalima, glavni sastojak staničnih stijenki biljaka. Udio je celuloze u pamuku do 98%, u drvu 40 do 50%, u slami oko 30%. Celuloza je osnovni sastojak mnogih danas nezamjenljivih industrijskih proizvoda: papira, kartona, ljepenke, vate i celuloznih vlakana za tekstilnu industriju, a široku primjenu nalaze i njezini derivati (esteri i eteri) u proizvodnji lakova, eksploziva, ljepila, filmova, celuloida i dr. Celuloza je polisaharid s bruto formulom (C6H10O5)n, pri čemu je n stupanj polimerizacije, koji za pamuk približno iznosi 7000, a za jelovo drvo 2500. Lančane molekule celuloze građene su od glikozidički povezanih molekula glukoze, a obradbom kiselinama celuloza se hidrolitički razgrađuje. Reakcijom dušične i sumporne kiseline s celulozom nastaje celulozni nitrat, a djelovanjem anhidrida octene kiseline acetilceluloza. Mnoge životinje probavljaju celulozu s pomoću enzima celulaze i hemicelulaze. U crijevima sisavaca celuloza se razgrađuje djelovanjem enzima bakterijske crijevne flore i raznih praživotinja. Preživači i konji probave 30 do 75% celuloze, a mesožderne je životinje uopće ne mogu probaviti, kao ni čovjek, jer nema enzima potrebnih za njezinu razgradnju. Celuloze ima najviše u voću i povrću i vrlo je važan element prehrane.
Celuloza se proizvodi izolacijom iz crnogoričnoga (smreka, jela, bor) i bjelogoričnoga drva (topola, bukva, breza) i drugih vlaknastih sirovina (pamuk, lan, konoplja, juta, slama) u obliku staničevine, vlaknaste tvari koja može sadržavati i do 99% celuloze. Obradbom mehanički usitnjene i očišćene sirovine kemikalijama na povišenoj temperaturi uklanjaju se lignin, smola i nepoželjni prirodni polisaharidi (hemiceluloza). Način i stupanj uklanjanja primjesa određuju udio celuloze u proizvodu, a ovise o njegovoj namjeni i upotrebi. Najviše se primjenjuje sulfatni postupak (dobiva se sulfatna celuloza u obliku dugih i čvrstih vlakana), u kojem se celulozna masa nakon iskuhavanja (5 sati na 100 do 180 °C) s natrijevim hidroksidom i natrijevim sulfidom odvaja od preostaloga luga, čisti, pere i po potrebi izbjeljuje (→ bijeljenje). Lug se regenerira isparivanjem, dodavanjem natrijeva sulfata radi nadoknade potrošenog natrija, spaljivanjem i kaustificiranjem. Sličan je i natronski (soda) postupak, u kojem je aktivna alkalija natrijev hidroksid, a lug se regenerira natrijevim karbonatom. Zbog manje obojenosti proizvoda prije bijeljenja, prije se više primjenjivao sulfitni postupak, u kojem se za iskuhavanje sirovine upotrebljavala sumporasta kiselina i kalcijev hidrogensulfit. U tom se postupku lug nije regenerirao, a njegovo je sekundarno iskorištavanje bilo ograničeno. Djelomična regeneracija luga moguća je upotrebom magnezijeva hidrogensulfita, što je u ekološkom smislu mnogo povoljnije.
U Hrvatskoj je proizvodnja celuloze započela u Zagrebačkoj tvornici papira. Suočena s teškoćama u nabavi sirovina, tvornica je 1929–34. provela rekonstrukciju i modernizaciju i pritom izgradila pogon za proizvodnju sulfitne celuloze godišnjega kapaciteta 5400 tona, koji se ubrzo povećao na 8400 tona. Zbog neekonomičnosti proizvodnja je obustavljena 1979. U Plaškom je 1965–91. radila tvornica sulfatne celuloze (35 000 t/god.), a prerađivala ju je u omotne papire i kartone za valovitu ljepenku. U okviru tvornice papira u Rijeci proizvodila se 1985–94. celuloza od lana i konoplje, a u Belišću od 1961. radi tvornica valovitoga kartona proizvedenoga na bazi poluceluloze dobivene neutralnim sulfitnim postupkom.
