bitumen (lat.: zemljana smola), u širem smislu, zajedničko ime za smjese organskih spojeva koje se nalaze u prirodi ili nastaju pirogenim raspadom organskih tvari. Sastoje se pretežito od ugljikovodika, a topljive su u ugljičnom disulfidu. U bitumene se ubrajaju prirodni plin, nafta, asfaltiti, ozokerit i dio bituminoznih ugljena, prirodnih asfalta i bituminoznih škriljevaca topljiv u ugljikovome disulfidu, zatim proizvodi destilacije i krekiranja nafte te suhe destilacije ugljena ako su topljivi u ugljikovome disulfidu. Prirodni bitumeni nastali su od makroflore, mikroflore i faune: od ugljikohidrata, bjelančevina, smola, lignina, voska i masti, izravnim ili neizravnim, pretežito mikrobiološkim kemijskim promjenama. Raznoliki su po fizikalnim svojstvima, a to je posljedica razlika u strukturi tla i u geotermičkim prilikama u kojima su nastali. Ako su slojevi bili nepropusni, zadržale su se tekućine ili plinovi (→ prirodni plin). Međutim, moglo se dogoditi da plinovi nestanu, pa je zaostao samo tekući bitumen (→ nafta); ako su zbog propusnosti slojeva nestale lake komponente, nastali su gusti, rastezljivi bitumeni (asfaltni bitumeni).
U užem (tehničkom) smislu, bitumen je naziv za asfaltni bitumen, crnu, ljepljivu, čvrstu ili polučvrstu masu koja se sastoji od ugljikovodika i njihovih nemetalnih derivata; topljiva je u ugljikovom disulfidu, a nalazi se u prirodi ili se dobiva preradbom nafte. Tehnički bitumen dobiva se kao ostatak destilacije ili rafinacije nafte ili je pak proizvod obradbe naftnih derivata. Najveći se dio bitumena troši u cestogradnji za izradbu asfaltnih kolnika, aerodromskih pista i pločnika (cestovni bitumen) te u građevinarstvu za hidroizolaciju (temelja, zidova, krovova), oblaganje kanala hidroobjekata, zalijevanje betonskih reški i dr. Dio bitumena troši se i prerađuje u industriji (industrijski bitumen), npr. za zalijevanje baterija i kabela, u proizvodnji boja i lakova, te za zaštitu od korozije.
