biheviorizam (amer. engl. behaviorism, od behavior: ponašanje).
1. Radikalni pravac objektivne psihologije kojemu je začetnik američki psiholog J. B. Watson, objavljivanjem članka Psihologija kako je vidi biheviorist (Psychology as a Behaviorist Views It, 1913), u kojem je deklarirao temeljni cilj psihologije: predviđanje i kontrola ponašanja. Predmet psihologije može biti samo objektivno ponašanje, tj. ono ponašanje i učinci ponašanja koji se mogu objektivno opažati i mjeriti, a kao metoda priznaje se samo objektivno opažanje i mjerenje. Stajalište biheviorizma može se izraziti shemom S–R, što znači da je za psihologiju dovoljno poznavati podražajnu situaciju (S) i opažati i mjeriti ponašanje, tj. reakciju (R). Temeljne su značajke biheviorizma redukcionizam (atomizam, molekularizam) – pronalaženje najmanjih »jediničnih« ponašanja s pomoću kojih bi se mogla objasniti složenija ponašanja čovjeka; periferalizam – zanimanje je usmjereno samo na ono što se događa na periferiji, a ne na središnji živčani sustav (sve ono što se nalazi između podražaja i reakcije naziva se »crnom kutijom« i nije predmet proučavanja, pa se tako niječe bilo kakvo značenje osobnim doživljajima i osobnomu iskustvu); ekstremni ambijentalizam – okolina i učenje temeljni su i jedini uzroci individualnim razlikama u ljudi (Watson je sasvim odbacio ulogu naslijeđa i tvrdio da se učenjem može u potpunosti oblikovati ljudsko ponašanje). Tijekom više od polovice XX. st. biheviorizam je bio dominantan smjer u psihologiji i imao je mnogo sljedbenika, osobito u SAD-u. Znatno je utjecao i na europske psihologe, kao i na psihologe u gotovo cijelom svijetu. Biheviorizam je nastao kao reakcija na »psihologiju svijesti« i »introspektivnu psihologiju« koja je dominirala potkraj XIX. st. (strukturalizam); objektivno opažanje i mjerenje u psihologiji nalazimo i u radovima J. M. Cattella, W. B. McDougalla, E. L. Thorndikea i dr. Watson je bio pod osobitim utjecajem ruskih fiziologa I. M. Sečenova, V. M. Behtereva i I. P. Pavlova. Biheviorizam nije bio jedinstven pokret; razlikuje se tzv. metodološki biheviorizam, koji priznaje postojanje psihičkih procesa, ali smatra da ih nije moguće znanstveno zahvatiti, od onoga koji potpuno odbacuje postojanje psihičnog smatrajući ga mitom (npr. metafizički biheviorizam). Klasični Watsonov biheviorizam inspirirao je mnoge istraživače, koji su unijeli znatne promjene uvodeći pojam intervenirajućih (središnjih) varijabli i prihvaćajući verbalno izvješće u svojim istraživanjima (neobiheviorizam). Najpoznatiji su: C. L. Hull s logičkim biheviorizmom, E. C. Tolman sa svrhovitim ili kognitivnim biheviorizmom i B. F. Skinner s radikalnim biheviorizmom. Biheviorizam je ubrzao oblikovanje psihologije kao objektivne znanosti. Na temeljima biheviorističkih koncepcija nastala je bihevioralna terapija.
U sociologiji je biheviorizam doživio specifičnu preradbu kao »socijalni biheviorizam« (G. H. Mead). Podražaji i reakcije ličnosti moraju se promatrati u aspektu komunikacije s okolinom; organizam nije pasivni receptor podražaja, ličnost i okolina uzajamno se određuju. Komunikacija se najprije javlja kroz odgovarajuće geste koje su čuvstveni simboli značenja; finalna faza komunikacije tako je već dana u početnoj fazi, a reakcija između ličnosti (Self) može se svjesno kontrolirati.
2. U lingvistici, nauk o jeziku koji jezične pojave proučava i tumači analizirajući jedino ponašanja koja se mogu izravno promatrati; jezik se shvaća kao jedan od oblika ljudskog ponašanja. Najveći je njegov zagovornik bio američki lingvist Leonard Bloomfield (1887–1949), koji je biheviorizam smatrao općom znanstvenom metodom. Jezik je sastavni dio ponašanja koji se očituje u obliku podražaja i reakcije (odnosno stimula i replike). Uobičajenomu nizu podražaja i reakcija P → R, koji postoji kod svih životinja, dodao je niz P → r … p → R svojstven samo čovjeku. Unutarnji dio niza r … p prikazuje jezik, a vanjski (P i R) značenje jezičnih oblika. Za opis jezika potrebni su samo prostorno-vremenski pojmovi nužni za određenje »jezika kao ponašanja«. Lingvistika se ne može oslanjati na značenje, jer da bi se ono precizno opisalo, mora se znati sve o svijetu, a za to bi sve znanosti morale biti na razini savršenstva. Zato se lingvistika ograničuje na postupke otkrivanja i razvrstavanja jezičnih jedinica bez oslanjanja na značenje. Bez valjanih i objektivnih postupaka za opažanje i otkrivanje podataka nema provjerljiva opisa. Osnovna su načela prema kojima se Bloomfield ravnao pri otkrivanju i razvrstavanju jezičnih jedinica zamjena (supstitucija) i razdioba (distribucija). Utjecaj Bloomfieldova pristupa opao je tijekom 1950-ih.