azbest (grč. ἄσβεστος: nesagoriv, neuništiv), zajedničko ime za vlaknaste vrste nekih silikatnih minerala koji se zbog posebnih svojstava (savitljivost, predivost, nesagorivost, otpornost prema višim temperaturama, slaba vodljivost topline, zvuka i elektriciteta) mnogo upotrebljavaju u tehnici. Mogu se podijeliti u dvije skupine: serpentinski azbest (s finim, tankim nitima) i amfibolski azbest (s debljim i krtim nitima). Tehnički je najvažniji krizotil, vlaknast oblik minerala serpentina, bazični magnezijev silikat formule Mg3Si2O5(OH)4. Serpentinske stijene sadrže većinom 5 do 10% azbesta. Najveća su nalazišta serpentinskog azbesta u Kanadi (Québec) i na Uralu; u susjednoj BiH iskorištavala su se rudišta kod Bosanskog Petrovog Sela (od 1993. Petrovo); ruda je razmjerno siromašna azbestnim vlaknom (oko 3%). Ležišta amfibolskog azbesta nisu vezana za određenu vrstu stijena; najveća su mu nalazišta u Južnoafričkoj Republici, Australiji i SAD-u. – Od azbesta se proizvode vlakna i materijali otporni na vatru, visoke temperature i kiseline, npr. električni izolacijski pribor, vatrogasna odijela, kazališni zastori, poštanske vreće, vrpce, užeta i ploče za brtvljenje, azbestne ljepenke za toplinsku izolaciju, različita punila itd. Oko dvije trećine azbesta proizvedenog u svijetu trošilo se na azbestno-cementne proizvode koji su se upotrebljavali u građevinarstvu (ploče za zidove, crjepovi, cijevi i dr.). Prašina nastala pri tehnologiji obradbe sirovine, u proizvodnji, ili mehaničkim trošenjem azbestonosnih predmeta prilikom udisanja oštećuje pluća. (→ azbestoza)
