aspekt (lat. aspectus: pogled).
1. Pojavni oblik čega (različiti aspekti zaštite okoliša).
2. Gledište s kojega se promatra, istražuje ili raščlanjuje neki predmet, proces ili pojava; motrište, stajalište. Primjenom različitih aspekata na isto područje stvarnosti ono postaje predmetom različitih znanstvenih disciplina; tako, npr., neki jezik postaje predmetom fonetike, morfologije ili sintakse, prema tome je li naš aspekt usmjeren na glasove, oblike ili strukturu jezika.
3. U lingvistici, u užem smislu: način izražavanja svršenosti i nesvršenosti glagolske radnje i u širemu smislu: radnja izražena glagolom promatrana u njezinu vršenju (nesvršeni aspekt) ili u njezinu izvršenju (svršeni aspekt). Katkad se (u njegovu širem značenju) aspektu pridaju i njegova značenja: početnost, razvojnost, trajnost, završnost itd., pa se svršenosti (perfektivnosti) i nesvršenosti (imperfektivnosti) radnje pridružuje njezina inkoativnost, progresivnost, durativnost, finitivnost, rezultativnost itd. Takva se onda značenja svršene i nesvršene radnje nazivaju podaspektima (podvidovima). U nekim je jezicima aspekt gramatička kategorija kojom se izražava ograničenost ili neograničenost radnje u vremenu. U nekim se jezicima aspekt izražava ili glagolima različitih osnova ili paralelnim oblicima glagola izvedenih afiksima iz iste osnove (s odgovarajućim morfonološkim promjenama), tako je npr. u hrvatskom jeziku. Neki jezici imaju samo kategoriju vremena, pa se u njima svršenost i nesvršenost glagolske radnje izražava vremenskom oprjekom (tako je npr. u latinskom, francuskom, engleskom i njemačkom jeziku). Ipak se općenito smatra da se glagolski aspekt svodi na oprjeku svršenost : nesvršenost izraženu strukturnim promjenama odgovarajućega glagola.
4. U astronomiji, prividan položaj tijela u Sunčevu sustavu, u odnosu na Sunce i Zemlju: konjunkcija (tijelo je u smjeru Sunca, donja konjunkcija bliže, a gornja dalje od Sunca), opozicija (tijelo nasuprot Suncu), kvadratura (tijelo od Sunca odmaknuto za pravi kut, može biti istočna i zapadna).
