arhiv (kasnolat. archivum: pismohrana < grč. ἀρχεῖον: zgrada javnih službi, zgrada uprave), općenito, privatna ili javna zbirka dokumenata koje treba čuvati; ustanova koja se bavi prikupljanjem, čuvanjem i pripremanjem za uporabu arhivskoga gradiva (arhivalija), radi znanstvenog istraživanja. Pod arhivskim gradivom treba smatrati različite dokumente, isprave, spise, uredske knjige i dr. nastale djelovanjem pravnih i fizičkih osoba, javnih ili privatnih ustanova, bez obzira na način na koji je gradivo reproducirano, tako da to obuhvaća pisane, tiskane, crtane ili na koji drugi način umnožene dokumente (npr. mikrofilm, fotografija). Pojam arhiv može označivati i sve one akte nastale tijekom poslovanja organa uprave ili nekih drugih organizacija, no tu se u biti radi o novovjekim registraturama (pismohranama). Pritom treba poznavati povezanost između registratura i arhiva te razlikovati ova dva tipa ustanova: spisi koji više nisu potrebni u tekućem poslovanju registraturâ prelaze u arhive. Taj se proces naziva reponiranje i, tijekom tog prijenosa gradiva, izlučuje se ono gradivo koje vrijedi trajno čuvati od onog koje te vrijednosti nema.
Nastanak arhiva vezan je uz potrebu čuvanja zapisa o prošlim političkim i gospodarskim događajima. Vjeruje se da su prvi arhivi nastali u okrilju starih istočnih civilizacija (Hetiti, Asirci, Medijci, Babilonci, Perzijanci i Egipćani), a na prostoru Europe prvi se arhivi javljaju u Grka i Rimljana. Tako su se u Ateni u IV. st. pr. Kr. državni spisi čuvali u Metroonu (hramu božice Kibele), a moguće je da su i drugi polisi imali slične ustanove. U Rimu se spisi isprva čuvaju u kući kraljeva, potom konzula, a od V. st. pr. Kr. pohranjuju se u javnoj zgradi. Valerije Publikola 509. pr. Kr. stvara glavni arhiv u Saturnovu hramu (Aerarium Saturni), gdje su se čuvali zakoni i odluke Senata, novčani popisi i izvještaji iz provincija. Od 78. pr. Kr. međunarodni ugovori čuvaju se u zgradi Tabularium na Kapitolu. U doba Republike, a poslije i u doba Carstva, nastaju i drugi arhivi poput vojnih, ili arhiva municipija. U razdoblju Carstva nastaje i carski arhiv (tabularium Caesaris), gdje su pohranjivani ne samo spisi carske kuće nego i drugi službeni dokumenti. U srednjem vijeku na istoku Europe (Bizant) antička tradicija živjela je još neko vrijeme, tako da i Justinijanov kodeks (VI. st.) sadrži neke zakone glede arhiva. No na zapadu politička struktura i uprava iz pokretnih dvorova nije dopuštala stvaranje središnjih državnih arhiva, nego vladari važne dokumente najčešće pohranjuju u crkvama, kulama i palačama (archiva stataria) ili ih katkad nose sa sobom (archiva viatoria), a to je nesumnjivo pridonijelo propadanju velikog dijela gradiva toga razdoblja. Papinska je kurija svoj najstariji arhiv držala u Anđeoskoj tvrđavi. Postoje podatci o mnogobrojnim crkvenim arhivima iz VIII. i IX. st. I neki gradovi, poput Venecije, imaju vrlo stare arhive. Oko 1200. Filip August osniva u Sainte Chapelle u Parizu Trésor des chartes, a engleski kraljevi čuvaju svoje povelje u londonskom Toweru. Uzima se da su najstariji arhivi (bilo crkveni, gradski ili notarski) oni koji neprekinuto čuvaju gradivo od XIII. st. Potkraj srednjeg vijeka počinje koncentracija arhiva. Tako je poč. XVI. st. osnovan arhiv aragonske krune u Barceloni, a nešto poslije i arhiv kastiljskih krunovina u Simancasu. U XVII. st. papa Pavao V. osniva tajni vatikanski arhiv, a sredinom XVIII. st., za pape Klementa XV., spojeni su arhivi Svete Stolice. Marija Terezija 1749. osniva u Beču Haus-, Hof- i Staatsarchiv, gdje su pohranjeni spisi Svetoga Rimskog Carstva. S osnutkom Archives Nationales u Parizu 1794. u razvoju arhiva i arhivske službe dolazi do velike promjene. Nakon Francuske revolucije arhivi se prvi put izdvajaju iz uprave, premda i nadalje ostaju povezani s upravom i registraturama. Istodobno se donose i zakoni o arhivima i arhivalijama, osniva se mreža područnih i mjesnih arhiva, rad u arhivu postavlja se na znanstvene temelje, a arhivi se otvaraju za javnost. Taj poticaj rezultirao je stvaranjem današnjih modernih arhiva, pa tijekom XIX. i XX. st. nastaju Public Record Office u Londonu (1838) te arhivi u Bruxellesu, Rimu, Potsdamu (1919), Berlinu, Beču (1868) i Budimpešti (1874). U SAD-u Nacionalni arhiv u Washingtonu osnovan je tek 1934.
U Hrvatskoj danas postoji jedan središnji arhiv – Hrvatski državni arhiv (prije: Kraljevski hrvatsko-slavonsko-dalmatinski zemaljski arhiv i Arhiv Hrvatske) sa sjedištem u Zagrebu. Osim njega postoji i 12 područnih povijesnih arhiva u Osijeku, Slavonskom Brodu, Bjelovaru, Varaždinu, Zagrebu, Sisku, Karlovcu, Rijeci, Pazinu, Zadru, Splitu i Dubrovniku. Povijesni arhivi u Varaždinu, Zagrebu, Rijeci, Pazinu, Zadru i Dubrovniku čuvaju starije gradivo, dok ostali posjeduju spise većinom iz XIX. i XX. st. Tradicija arhiva vrlo je stara na hrvatskom području, tako da postoje arhivske serije koje kontinuirano teku od XIII. st. Današnji Hrvatski državni arhiv ima svoje početke u sred. XVI. st., jer se otada kontinuirano čuvaju spisi i isprave Kraljevine Hrvatske i Slavonije. U početku su te spise čuvali banovi, banovci i protonotari u svojim kućama, a manjim je dijelom gradivo bilo pohranjeno i kod Kaptola. Godine 1643. Sabor odlučuje da tadašnji zemaljski blagajnik prikupi i pohrani sve zemaljske isprave, zakone i povlastice u jednu škrinju (Cista privilegiorum Regni), koja se čuvala kod zagrebačkoga Kaptola. Prvoga zemaljskog arhivara, Ladislava Kiralya, 1744. postavlja Sabor, a za njim se smjenjuju I. Zrnčić, F. Zengavall, te V. Kirinić. Zatim slijede: I. K. Sakcinski, F. Pogledić, J. Miškatović, I. Bojničić, E. Laszowski, J. Nagy, J. Matasović, B. Stulli, P. Strčić, J. Kolanović, S. Ćosić i današnja ravnateljica V. Lemić. Do 1848. taj Archivum Regni bio je organ Sabora i bana, a 1870. izdvaja se iz upravnog aparata kao Zemaljski arhiv (od 1924. Državni arhiv). Zbog skučena prostora 1913. arhiv se seli u prostorije na Marulićevu trgu, koje do 1996. dijeli s Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom. U Hrvatskom državnom arhivu čuvaju se zbirke isprava od X. do XVIII. st.: saborski spisi i protokoli, spisi zemaljskih upravnih, sudskih i financijskih organa, te županija, gradova, slobodnih općina, vojnih i crkvenih vlasti, zatim vlastelinski i obiteljski arhivi, rukopisne ostavštine javnih djelatnika, zbirke matičnih knjiga i zemljopisno-povijesnih karata, grafike i zbirka pečata. Nakon II. svjetskog rata pohranjeni su i spisi upravno-političkih vlasti koji su nastali nakon 1850. godine. Od 1962. u sklopu Arhiva djeluju 2 laboratorija: za restauraciju i konzervaciju arhivskoga gradiva i za sigurnosno mikrospremanje. Godine 1978. osniva se i Dokumentacijsko-informativni centar radi prikupljanja podataka o arhivskome gradivu na području čitave Hrvatske, a 1979. osniva se pri Arhivu i Hrvatska kinoteka. Vrlo bogat fond gradiva koju čini arhiv bivše Dubrovačke Republike i francuske uprave posjeduje Povijesni arhiv u Dubrovniku. Njegovo gradivo nastalo je djelovanjem državne vlasti bivše Dubrovačke Republike, a nakon njezine propasti 1808. djelovanjem različitih vlasti i ustanova za francuske okupacije te austrijskih i jugoslavenskih vlasti. Opsežno gradivo čuvaju i drugi arhivi u Hrvatskoj. Povijesni arhiv u Bjelovaru (osnovan 1961) čuva manjim dijelom gradivo iz XVIII. i XIX., a većim iz XX. st. Povijesni arhiv u Karlovcu (osnovan 1960) posjeduje gradivo od 1714. Povijesni arhiv u Osijeku (osnovan 1947. kao ispostava Državnog arhiva u Zagrebu, od 1957. djeluje samostalno) posjeduje dokumente uglavnom iz druge polovice XIX. i iz XX. st. Ondje se čuva sabrano arhivsko gradivo pojedinih vlastelinstava (Valpovo, Belje, Vukovar) i ustanova kao i matične knjige. Povijesni arhiv u Pazinu (osnovan 1960) čuva gradivo iz XIX. i XX. st. Povijesni arhiv u Rijeci (osnovan 1928. kao odjel tršćanskoga Državnog arhiva) čuva statute istarskih gradova, arhiv istarskih općina, arhiv Istarskog sabora, arhiv Rijeke, arhiv parobrodarskog društva i dr. Gradivo koje se čuva u Povijesnom arhivu u Sisku (osnovan 1962) manjim dijelom potječe iz XVIII. i XIX., a veći je dio iz XX. st. Tu se čuvaju arhivalije javne uprave, pravosuđa, društvenih organizacija i vojske. Povijesni arhiv u Slavonskom Brodu (osnovan 1959) manjim dijelom čuva starije, a većim gradivo iz razdoblja jugoslavenske države. Povijesni arhiv u Splitu (osnovan 1952) posjeduje gradivo splitske općine (1494–1806), matične knjige splitskog područja (1570–1947), notarske spise (1616–1944), spise providura u Klisu (1662–1806) te novije gradivo. Povijesni arhiv u Varaždinu (osnovan 1950) čuva većim dijelom starije gradivo koje je nastajalo od početka XIII. st. i vrlo je raznovrsno (dokumenti Radikalnog arhiva, spisi Gradskog poglavarstva, gradske blagajne, poreznog ureda, Komore, Gospodarskog odbora, sudski spisi i knjige i dr.). Tu djeluje i Arhiv Čazmanskoga kaptola u Varaždinu koji čine Acta loci credibilis (javni arhiv) s gradivom od XIII. do XIX. st. i Acta Capituli (privatni arhiv). Gradivo Arhiva Čazmanskoga kaptola u Varaždinu odnosi se na stariju povijest Čazme i Zagreba. Povijesni arhiv u Zadru (osnovan 1624) čini arhiv mletačkih providura za Dalmaciju i Albaniju. Tu su i spisi austrijske i francuske uprave, te arhivalije ukinutih samostana i crkava koje su posebno važne zbog prijepisa isprava iz doba hrvatske narodne dinastije. Povijesni arhiv u Zagrebu (osnovan 1950) posjeduje većim dijelom starije gradivo arhiva grada Zagreba, koje potječe iz razdoblja od 1242. do 1850., a manjim dijelom novije, napose iz XX. st. Dragocjeno gradivo nalazi se u Arhivu HAZU u Zagrebu. Tu se nalaze isprave i spisi pisani latinskim i talijanskim jezikom, od XI. do XIX. st., te isprave i spisi pisani glagoljskim pismom. Važan dio gradiva predstavljaju zbirke bana Jelačića kao i spisi iz obiteljskih arhiva te glagoljski, latinični i ćirilični kodeksi i ostavštine F. Račkog, J. J. Strossmayera, G. Bulata, I. Crnčića, Đ. Daničića, M. P. Katančića, M. Krešića, F. Kurelca, P. Matkovića, M. Mesića, A. Nemčića, P. Preradovića, N. Sabljara, I. Trnskog, Lj. Vukotinovića i povjesničara S. Fermendžina, V. Klaića, I. Kukuljevića Sakcinskog, R. Lopašića i F. Šišića. Arhiv Prvostolnoga kaptola u Zagrebu podijeljen je na javni arhiv (Locus credibilis) i privatni arhiv (arhiv Kaptola). Gradivo tog arhiva nastajalo je od početka XIII. st., a po značaju je i nastanku raznovrsno i sadrži starije kaptolske spise, različite plemićke isprave, kupoprodajne ugovore, misne i nabožne zaklade, urbare, blagajničke knjige, spise kaptolskih sjednica, spise uprave kaptolskih posjeda, oporuke, te najvažniji dokument Statuta Capituli Zagrabiensis. Važno gradivo posjeduje i Nadbiskupski arhiv u Zagrebu, koji je nastao djelovanjem Zagrebačke biskupije, odnosno nadbiskupije. Najstarije gradivo potječe iz XIII. st. Starije gradivo čine povlastice, oporuke, sudski spisi, crkveno-politički spisi, darovnice, zaklade, spisi o desetini, spisi Vranskog priorata te pisma biskupa, vladara i velikaša. Vrijednoga gradiva ima i u drugim biskupskim i kaptolskim arhivima u Dubrovniku, Splitu, Zadru i Đakovu kao i u arhivima pojedinih samostana.
Za Hrvatsku su važni i neki strani arhivi, jer njihovo gradivo nadopunjuje arhivalije hrvatskih arhivâ. Posebno su zanimljivi arhivi u glavnim gradovima bivših i sadašnjih državnih tvorevina koje su obuhvaćale veći ili manji dio hrvatskog prostora, odnosno arhivi u državama u kojima žive Hrvati. Među njima se ističu Österreichiches Staatsarchiv (Beč) i Steiermärkisches Landesarchiv (Graz) u Austriji, gdje se između ostalih spisa čuvaju spisi o Zrinsko-frankopanskoj uroti i Misal kneza Novaka. Od talijanskih arhiva treba izdvojiti: Archivio di Stato u Veneciji i Trstu, koji posjeduju mnogobrojne dokumente vezane uz hrvatske primorske gradove, te Vatikanski arhiv i Arhiv congregatio De propaganda fide, gdje se čuvaju registri s prijepisima papinskih pisama hrvatskim narodnim vladarima i drugim crkvenim i svjetovnim osobama koje su djelovale na hrvatskom prostoru. Vrlo je značajan i madžarski državni arhiv (Országos levéltár) u Budimpešti, gdje se čuvaju mnogobrojne arhivalije važne za povijest hrvatskog naroda (npr. zrinsko-frankopanski spisi, politički i vojni spisi iz 1848., graničarski spisi i dr.). I Arhiv Bosne i Hercegovine čuva arhivalije značajne za povijest hrvatskog naroda, a zanimljivi su nam i Arhiv Jugoslavije i Vojnoistorijski arhiv, oba u Beogradu, jer se ondje nalazilo mnogo gradiva koje je odneseno iz Hrvatske, zatim Istorijski arhivi u Budvi i Kotoru, te još neki drugi arhivi.
