anegdota (grč. ἀνέϰδοτον: neizdano, neobjavljeno, mn. ἀνέϰδοτα: neobjavljena djela), prvotno, još neobjavljen, javnosti nedostupan spis. Nakon izuma tiska, oznaka za stare spise koji su se prvi put tiskali. Kratka, poentirana, obično usmeno prenesena priča o stvarnoj osobi ili zgodi koja gradi učinak na novini, neočekivanosti, ali i reprezentativnosti svojega sadržaja. Zbog toga ju neki drže jezgrom iz koje se razvila novela. Prvi je put potvrđena još u Diodora i Cicerona. Otkako je Prokopije u spisu Historia arcana (Ἀνέϰδοτα) opisao skandale na dvoru cara Justinijana (527–565), anegdotama se zovu i kratke, duhovite, često i zajedljive priče o osobama i događajima, no sve do XVIII. st. anegdota je ponajprije tehnički termin za neobjavljene spise ili za nepoznate epizode iz života poznate osobe, koje se s poučno-ilustrativnim ciljem uklapaju u govore, propovijedi, kronike, historiografska djela i sl. U pučkoj tradiciji graniči s talijanskim fačecijama te s njemačkim švankovima i poslije tzv. kalendarskim pričama. Kao sastavni dio francuske plemićke konverzacije XVIII. st. dobiva primjesu trača. Zbog sklonosti uklapanju u biografije, memoare, satiričnu literaturu i dr., gdje svaki put iznova prilagođuje svoje strukturne i tematske značajke, teško ju je trajno i jasno odvojiti od apoftegme, vica, egzempluma ili aforizma. Umjetnički vrhunac doživljuje u Njemačkoj s H. Kleistom i J. P. Hebelom, dok je u XX. st. poglavito publicistička vrsta.
