agresivnost (prema agresija, po uzoru na njem. Aggressivität).
1. Nasilnost i nasrtljivost u ponašanju; nametljivost, prodornost.
2. Razmjerno trajna i stabilna značajka ponašanja neke osobe koja to svoje ponašanje usmjerava u različitim društvenim stanjima. Očituje se u agresivnom ponašanju, tj. napadanju na sve što sprječava (ili bi moglo spriječiti) zadovoljavanje potreba, postizanje ciljeva, slobodu djelovanja ili okrnjiti društveni ugled pojedinca, te u doživljaju srdžbe i bijesa, lakom nalaženju brojnih ciljeva za izravni i neizravni napad, u svadljivosti i prkosu prema autoritetu. Ponekad se preusmjeruje na objekte koji ju nisu uzrokovali (pomaknuta agresija). Kako je agresivno ponašanje najčešće društveno nepoželjno i nastoji se procesom socijalizacije suzbiti, smjer agresivnog ponašanja i oblik njegova izražavanja pod znatnim je utjecajem socijalnih činitelja. Fizička agresivnost, kao i drugi oblici otvorenog izražavanja bijesa i neprijateljstva, mogu biti zakočeni, pa se agresivnost pokazuje samo na verbalnom planu (zajedljivost, izrugivanje, vikanje). Iako postoje mnogobrojna teorijska tumačenja o nastanku agresivnosti, nema općeprihvaćene teorije, pa se zaključuje da se radi o pojavi koju uzrokuju različiti čimbenici. Tako, primjerice, etnolozi (K. Lorenz) smatraju agresivnost evolucijski određenim obrascem reakcije na određene podražaje (npr. napad na mladunčad); psihoanalitičari ju drže manifestacijom tanatosa (pretpostavljenog nagona smrti), a sljedbenici A. Adlera vide u agresivnosti želju za vladanjem i moći. Neki istraživači (posebice J. Dollard i N. E. Miller) tvrde da je agresivnost posljedica frustracije, a teoretičari socijalnoga učenja tumače je kao stečeno ponašanje, naučeno oponašanjem ili nagrađivanjem agresivnih čina. U završnoj fazi psihoterapije djeluje pozitivno oslabljujući ovisnost bolesnika o terapeutu.
