Zeus (grč. Zɛύς, Zeús), vrhovno božanstvo grčke religije (jedino grčko božanstvo čije je ime sigurno indoeuropsko), otac bogova i ljudi te mnogih mitol. bića. Izvorno je bio štovan na otvorenom kao božanstvo neba i gora (Olimpski Zeus); homerski Zeus je kao nebeski vrhovnik izravan odraz indoeur. *Dyewsa, a kao gromovnik i skupljač kišnih oblaka indoeur. *Perkuna. Tim su njegovim crtama Grci dodali i mnoge neindoeuropske iz preuzetoga prednjoazijskog mita o smjeni božanskih naraštaja (→ heziod; teogonija): sin Kronov i Rejin, koja ga krije od oca; brat i muž Herin; otac Atene iznikle iz njegove glave. U silnoj bitki protiv oca Krona i titana osnovao je vlast olimpskih bogova; gospodstvo svijetom podijelio je s braćom Posejdonom i Hadom. Znakovi njegove moći i znamen života njegova je neiscrpna moć rađanja. Potomci su mu Apolon, Artemida, Hermes, Afrodita, Dionizije, Ares, Hefest, muze, Heraklo i dr. Njegova izvorno heterogena svojstva, koja govore o konfliktnoj mješavini grčkih patrijarhalnih i sredozemnih matrijarhalnih božanstava (Hera, Atena) i kultova (dječje žrtve božanstvu vuku u Arkadiji – Likejski Zeus, što Zeus Vrhovnik kažnjava uništenjem okrutnoga kralja Likaona) dobivaju u homersko doba čvrste obrise univerzalnoga i moćnoga boga oca (»otac bogova i ljudi«, Homer). Vjerovalo se da on bdije i nad različitim oblicima ljudske udruženosti: Zeus Prijateljski (grčki Φίλιος) zaštitnik je druženja izvan obitelji, Zeus Vjerni (grčki Πίστιος) zadane vjere i prisege, Zeus Bratstveni bratstvene vjere, Zeus Gradski (grčki Πολιεύς) uzajamnosti u gradodržavi itd. Držali su ga zaštitnikom prava i dužnosti građana, stranaca, pribjegara te općenito međuljudskih odnosa utvrđenih zakonima i običajima. Zeus je u svojoj pravednosti prema svima jednak, uzdignut iznad pojedinačnih probitaka; zato je mogao postati svehelenskim bogom, a njegove Olimpijske igre svehelenskom ustanovom. Pri kraju antike jednobožački usmjerena religijska filozofija podvela je pod njegovo ime sva pojedinačna božanstva i svu opstojnost svijeta; tako je Zeus pri kraju povijesnoga razvoja mnogobožačke grčke religije postao svemirskim bogom u smislu stoičkoga panteizma, daleko od nekadanje stvarnosti kultne religije na razini države i običnoga puka. O njegovu kultu u herojsko doba svjedoče opisi žrtava, sadržajno bogati pridjevci te umjetnički sročeni nazivi i molitve upućene mu u Ilijadi i Odiseji. U poslijehomerskom se razdoblju podrazumijevalo da njemu kao vrhovnomu božanstvu pripadaju najsvečanije žrtve i najveći hramovi poput onoga u Olimpiji s Fidijinim kipom Zeusa Olimpskoga (visok više od 12 m); likovni prikazi mogu se pratiti od VII. i VI. st. pr. Kr. (bradato božanstvo sa svežnjem munja, prikazi na vazama) do novovjeke umjetnosti koja uglavnom preuzima erotske motive (Correggio, Tizian, Rembrandt, P. P. Rubens). Od javnih Zeusovih svetkovina najpoznatije su atenske Dipolieje, namijenjene Zeusu Gradskomu (grčki Διί Πολιεῖ), sa starinskim obredom ubijanja bika.