Vrsar (talijanski Orsera), naselje, luka, općinsko i turističko središte na zapadnoj obali Istre, 10 km južno od Poreča i 3 km sjeverno od Limskoga kanala; 1535 st. (2021). Leži na istočnoj obali istoimenoga zaljeva, na padinama brežuljka (54 m). Pred obalom mnogobrojni otočići (Kuvrsada ili Koversada, Lunga, Sveti Juraj, Cavata, Mrlučica, Salamun, Sakal, Figarolica, Gusti školj). Romanička crkva sv. Marije od Mora iz XII. st., biskupski kaštel (XIII. st., obnovljen u XVII. st.), crkva sv. Foške (XVII. st., obnovljena 1995; sakralni muzej i kulturni centar). Župna crkva sv. Martina sagrađena je 1935. na mjestu ranije, a novi zvonik je iz 1991. Zavičajni muzej, park skulptura D. Džamonje; ljetna kiparska škola Montraker. Na lokalitetu Velika stancija napušteni rimski kamenolom crveno-bijeloga mramora (tzv. mandolat). Vinogradarstvo, ribolov; dobivanje ukrasnoga kamena; proizvodnja elektroinstalacijskoga materijala. Turizam; na otočiću Kuvrsadi najveći hrvatski naturistički kamp. – Područje Vrsara nastanjeno je od prapovijesti (ostatci gradina) i antičkoga doba (ostatci epigrafskih spomenika, građevina, grobova, kamenolom). U kasnoj antici nazivalo se Ursaria. Iz toga doba potječe ranokršćanski centar iz IV–V. st., sagrađen uz morsku obalu, s crkvom sv. Marije. Crkva je imala pravokutan tlocrt, s narteksom i aneksima, te naknadno prizidanu, izvana višekutnu apsidu. Tragovi vatre i pepela, kao i oštećenja mozaičkoga poda ukazuju na njezino nasilno rušenje. Nalazi slavenske keramike s početka VII. st. upućuju na Slavene kao rušitelje ranokršćanskoga sklopa. U srednjem vijeku naselje Orsera razvijalo se na brežuljku oko kaštela porečkih biskupa (izvorno građen od drva, u XIII. st. obnovljen u kamenu) te je izraslo u snažan utvrđeni grad. Godine 983–1772. bio je ljetna rezidencija porečkih biskupa, a ukinućem Porečke biskupije došao je pod mletačku vlast (1772–97). U XIX. st. naselje se proširilo izvan gradskih zidina.
