Vladislav I. Jagelović (Varnenčik; poljski Władysław Warneńczyk), od 1434. poljski, od 1440. hrvatsko-ugarski kralj (?, 31. X. 1424 – kraj Varne, Bugarska, 10. XI. 1444). Nakon smrti Albrechta II. Habsburškoga bio je izabran i okrunjen (srpanj 1440) za hrvatsko-ugarskog kralja. Tom prilikom plemstvo je poništilo krunidbu Albrechtova sina, Ladislava V. Postuma, kojega je u svibnju dala okruniti njegova majka Elizabeta Luksemburška. U borbi oko prijestolja, tijekom koje su Osmanlije 1440. uzalud napali Beograd, Elizabeta se oslonila na njemačkog kralja, budućega cara, Fridrika III. Habsburškoga, kojemu je za novčanu pomoć predala sina Ladislava. U građanskom ratu (1440–42), koji je završio Vladislavovom pobjedom i mirom u Đuru (madžarski Győr, prosinac 1442), stradao je Zagreb, a Stjepan Vukčić Kosača zavladao je krajinom između Cetine i Neretve s Omišem i Poljicima. Uspješno ratovanje J. Hunyadija protiv Osmanlija i utjecaj papinskoga legata Julijana Cesarinija, te bosanskog kralja Tvrtka II. Kotromanića i srpskog despota Đurđa Brankovića doveli su do odluke Ugarskoga sabora o ratu protiv Osmanlija, u kojem su Vladislav i Hunyadi uspješno prodrli 1443. preko Niša do Sofije, ali su se zbog zime i oskudice u hrani povukli u početku 1444. Porazi i unutrašnji nemiri prisilili su Osmanlije na mir (Segedinski mir), koji je doveo do obnove srpske despotovine. Međutim, na Cesarinijev poticaj Vladislav je obnovio rat u kojem je bio teško poražen pod gradom Varnom, u Bugarskoj, gdje je izgubio i život. Taj poraz obilježio je i kraj ofenzivne politike hrvatsko-ugarskih kraljeva prema Osmanskomu Carstvu.
