husiti, pristaše češkog reformatora Jana Husa; nosioci pokreta koji je doveo do husitskih ratova i husitske revolucije. Zajednički im je simbol laički kalež, znak biblijskoga razumijevanja euharistije i mogućnosti primanja prilika vina (u euharistiji) i za laike, a ne samo za klerike. Već se za života Husova stvorio u Pragu krug njegovih pristaša, koji su odobravali njegovo protunjemačko i proturimsko crkveno-reformatorsko stajalište. Glas o njegovoj mučeničkoj smrti u Konstanzu izazvao je oštru reakciju među Česima pa je 2. IX. 1415. koncilu u Konstanzu upućen prosvjed koji su potpisala 452 češka i moravska plemića. Oni su činili jezgru Saveza husitske gospode, protiv koje se odmah formirao Savez katoličke gospode, kojemu se pod pritiskom svojeg brata cara Sigismunda Luksemburgovca priključio i češki kralj Václav IV., unatoč svojim simpatijama za Husa. Izbili su neredi u kojima su husiti protjerivali katoličke župnike iz njihovih župa, a katolici progonili husite. 30. VII. 1419., kada su katolici iz novogradske vijećnice u Pragu bacali kamenje na husitsku procesiju, husiti su provalili u vijećnicu i pobacali krivce, zajedno s gradskim načelnikom, na ulicu, gdje su ih pobili. To je bio početak husitskih ratova (1419–36). Od samoga početka husiti nisu bili jedinstveni, već su se podijelili na utrakviste (kalikstince) i taborićane. Hus se potkraj života priklonio utrakvizmu. Utrakvisti su u traženju reforma bili umjereniji i pripravniji na kompromis s Rimskom crkvom, tražili su provedbu »četiriju praških članaka« (1420), slobodu propovijedi, sekularizaciju crkvenih dobara, povratak na apostolsko siromaštvo, kleričku strogost života. Taborićani (prozvani po husitskoj tvrđavi Táboru) bili su u svakom pogledu radikalniji, u teološkom nauku priznavali su samo krštenje i pričest kao sakramente, a inače su odbacivali rimski ritual i sve ceremonije. Taborite (taborićane) podržavao je niži sloj. »Praškim člancima« oni su dali hilijastičku i socijalnu notu. Tražili su uspostavu kraljevstva nebeskoga mačem i odbijali crkveno ustrojstvo. Iako su utrakvisti i taborićani dolazili u međusobne sukobe, ipak su bili jedinstveni u borbi protiv zajedničkih neprijatelja. Vođom im je bio neobično sposoban ratnik Jan Žiška iz Trocnova. Protivnik husita bio je rimsko-njemački car Sigismund, koji se smatrao vođom u križarskom ratu, što ga je husitima, zvanima također wycliffovcima, kao okorjelim hereticima, objavio papa Martin V. bulom od 1. III. Sigismund je pritom imao i vlastitih računa, jer se želio nakon smrti svojega brata češkoga kralja Václava IV. (1419) domoći češke krune. U prvome križarskom pohodu (ljeto 1420) Sigismund je prodro do Praga, gdje se i okrunio za češkog kralja, ali su ga odmah zatim kod Višehrada potukli husiti pod Žiškinim vodstvom. Jednako su teške poraze doživljavale njemačke križarske vojske i u četiri iduća pohoda (ljeti 1421., 1422–24., 1427., 1431). Već 1423. poduzeli su husiti protuofenzivu, a nakon Žiškine smrti (1424), pod vodstvom Prokopa Velikoga, provalili su u Austriju i njemačke zemlje do Baltičkoga mora i Bavarske. U takvim prilikama težio je Sigismund za mirom, pa je posredstvom općega koncila u Baselu došlo 1433. do sporazuma u tzv. Češkom ili Praškom kompaktatu (→ kompaktat). Taborićani nisu u prvi mah htjeli priznati taj kompaktat, već su to učinili tek kada su s utrakvistima pobijeđeni (1434) kraj Lipana. Kompaktat je 1436. proglašen kao opće obvezatan, a Sigismunda su husiti priznali za češkoga kralja. To je bio kraj husitskih ratova. – Husitski pokret nastavlja se na nauk i djelovanje Jana Husa, pa je u tom smislu izrazito protunjemački i proturimski. Koliko je kod husitskoga pokreta oštro naglašena nacionalna, češka nota, kao protunjemačka, toliko je jače naglašena i religiozna komponenta, ne kao teološka, nego kao proturimska, protupapinska. Husitski pokret dao je i cijelomu kasnijemu razvoju češke povijesti svoje obilježje. Na husitsku tradiciju nastavlja se i češki preporod (J. Dobrovský, F. Palacký, P. J. Šafařík), pa i T. G. Masaryk.
