Versailleski mirovni ugovor [vεʀsα:'j~], mirovni ugovor što su ga sklopile i potpisale 28. VI. 1919. u dvorcu Versaillesu Njemačka i sile Antante, nakon poraza Centralnih sila, na čelu s Njemačkom, u I. svjetskom ratu (1914–18). Za trajanja rata vodili su se pregovori, javni i tajni, o miru i mirovnim uvjetima nakon svršetka rata. Ta je diplomatska aktivnost osobito pojačana nakon kapitulacije Bugarske (29. IX. 1918), Osmanskog Carstva (30. X. 1918), Austro-Ugarske (3. XI. 1918) i Njemačke u Compiègneu (11. XI. 1918). Mnogobrojni političari, diplomati i različiti stručnjaci, radeći u komisijama i vijećima, sudjelovali su na mirovnim konferencijama u Parizu. Na strani Antante sudjelovalo je 27 država, dok Njemačka i ostale poražene države u pregovorima nisu sudjelovale. Na Konferenciji je dominiralo Vijeće četvorice (tzv. Big Four) – T. W. Wilson za SAD, G. B. Clemenceau za Francusku, D. Lloyd George za Veliku Britaniju i V. E. Orlando za Italiju, a u slučaju dalekoistočnih pitanja, Vijeće je prošireno predstavnikom Japana. Velika četvorica uglavnom su donosili sve bitne odluke, a plenum Konferencije – koji se sastao svega 7 puta – samo ih odobravao (npr. prihvaćanje Pakta o Ligi naroda 28. IV. 1919., uručenje mirovnih uvjeta diktiranih Njemačkoj 7. V. 1919). Među velikom četvoricom dolazilo je do razmimoilaženja i sukoba, osobito u povodu proklamacije T. W. Wilsona (23. IV. 1919) talijanskom narodu, u kojoj je zahtijevao da se Italija odrekne Rijeke, zbog čega je V. E. Orlando privremeno napustio konferenciju. Versailleski mirovni ugovor nosio je obilježja jednostrano nametnutoga mira te je bio ultimativno predložen Nijemcima. Njemačko izaslanstvo najviše se opiralo potpisivanju klauzule o isključivoj krivici Njemačke za I. svjetski rat, pa je mirovni ugovor potpisan tek nakon izmjene sastava izaslanstva, u istoj Galeriji zrcala u kojoj je O. E. L. Bismarck 18. I. 1871. proglasio Njemačko Carstvo. Potpisalo ga je 26 država (Kina je uskratila potpis). Prvi dio mirovnog instrumenta sadržavao je odredbe o osnutku Lige naroda. U drugom su se dijelu navodile obveze Njemačke: vraćanje Alsacea i Lorene Francuskoj, Belgiji je bio ustupljen Eupen-Malmedy i Moresnet, Hlučný Čehoslovačkoj, sjeverni Schleswig (uz plebiscit) bio je prepušten Danskoj, Litvi Klaipėda (Memel), Poljskoj Poznań, Gornja Šleska (u kojoj će se naknadno provesti plebiscit), neke oblasti Pomorja, tzv. koridor (kojim je Poljska dobila pristup na Baltik), dio istočne Pruske, a Gdańsk (Danzig) postao je slobodnim gradom pod poljskim vrhovništvom, zatim priznanje Austrije kao neovisne države uz zabranu pripajanja (Anschluss) Njemačkoj, priznanje Čehoslovačke i Poljske kao novih država. Kraljevina SHS tretirana je kao država u nastajanju pa političko-teritorijalni problemi sa susjednim zemljama nisu obuhvaćeni Versailleskim, već ostalim mirovnim ugovorima (→ saint-germainski ugovor; trianonski mirovni ugovor). Odlučeno je da Saveznici na 15 godina okupiraju demilitariziranu Rajnsku oblast, a Saarsko područje internacionaliziraju uz naknadno provođenje referenduma. Tako je Njemačka morala prepustiti oko 13,5% teritorija s više od 10% (7 milijuna) stanovništva. Oduzete su joj sve kolonije, pa je nakon toga počelo i dijeljenje kolonijalnog posjeda među vodećim sudionicima Versailleske konferencije. Smanjen je i vojni potencijal Njemačke u naoružanju i ljudstvu (na 100 000 vojnika). Financijskim i gospodarskim klauzulama nametnute su joj teške obveze (ratna odšteta, reparacije, oduzimanje njemačkih dobara u savezničkim zemljama). Odlučeno je da međusavezničko reparacijsko povjerenstvo do 1. V. 1921. utvrdi točan iznos reparacija što će ih Njemačka otplatiti u toku 30 godina, i da odmah uplati 20 milijardi zlatnih maraka u robi, brodovima i dr. Međunarodno reparacijsko povjerenstvo odredilo je Njemačkoj da ukupno plati 132 milijardi njemačkih zlatnih maraka: Francuskoj 52%, Velikoj Britaniji 22%, Italiji 11%, Belgiji 7%, Japanu i Portugalu po 0,75%, a Rumunjskoj, Kraljevini SHS i Grčkoj ukupno 6,5% od cjelokupnog iznosa. Unatoč svemu, neki od saveznika ubrzo su u Njemačkoj počeli gledati saveznika protiv SSSR-a, te su ju počeli postupno oslobađati nametnutih obveza. Nakon što je A. Hitler postao njemačkim kancelarom 1933., prestajao je ispunjavati mirovne uvjete, dijelom s prešutnim odobrenjem Velike Britanije i Francuske. Sastavni dijelovi Versailleskoga mira su i mirovni ugovori s drugim pobijeđenim zemljama: mir s Austrijom u Saint-Germain-en-Layeu (10. IX. 1919), s Bugarskom u Neuilly-sur-Seine (27. XI. 1919), s Madžarskom u Trianonu (4. VI. 1920) i s Osmanskim Carstvom u Sèvresu (10. VIII. 1920). SAD nije ratificirao Versailleski mirovni ugovor, ali je u kolovozu 1921. sklopio s Njemačkom mirovni ugovor gotovo identičan s Versailleskim, no bez odjeljka o Ligi naroda.
