Venecija ili Mletačka Republika (tal. Venezia ili Repubblica di San Marco), pomorska i trgovačka republika koja se razvila oko grada Venecije (hrvatski Mleci). Postanak grada-republike povezan je s provalama barbara između V. i VII. st. Grad je ime dobio po narodu Veneti, koji su u mletačkoj laguni živjeli kao ribari. U doba opasnosti ondje su se sklanjali okolni stanovnici. Bizantsko-ostrogotski rat i provala Langobarda u Padsku nizinu 568. pridonijeli su povezivanju prvotnih 12 općina s Bizantom i uspostavi autonomnoga dukata pod njegovim vrhovništvom. God. 697. spominje se prvi dužd Paolo Lucio (Paoluccio) Anafesto, sa sjedištem u Herakleji, odakle je 742. sjedište bilo preneseno u Malamocco, a 811. u Rialto. Dužda je imenovao Bizant do približno 726; od tada su ga birale istaknute domaće obitelji, a Bizant potvrđivao. Za bizantsko-franačkoga sukoba, zbog vlasti nad bizantskim posjedima u Italiji i Dalmaciji, Venecija je 805. potpala pod franačku vlast, ali se već 812., nakon Aachenskoga mira, vratila pod bizantski suverenitet. Temelj mletačke pomorske politike postavio je u IX. st. dužd Petar Tradenik, koji je sudjelovao i u ratu Bizanta protiv Saracena.
U to rano doba mletačke povijesti Mlečani su se bavili trgovinom robljem i izvozom drva, kojega je bilo u obilju u mletačkom zaleđu. Ono je bilo izuzetno važno i za ubrzani razvoj i izgradnju mletačkog brodovlja, ali i kao skupocjen izvozni proizvod, posebice Arapima. Iako je Crkva zabranjivala izvoz drva muslimanima, jer je drvo bilo i strateški materijal, mletačka trgovina drvom s »nevjernicima« tekla je uglavnom neometano. Budući da je geografski položaj upućivao Veneciju na posredničku trgovinu između Istoka i Zapada, morala je svoju trgovinu osigurati dominacijom nad istočnojadranskom obalom. To ju je dovelo u sukob s hrvatskim i neretljanskim vladarima. Nakon nekoliko uzaludnih pokušaja (839., 840., 865. i 887) da silom osigura neometanu plovidbu uz hrvatsku obalu, bila je prisiljena potkraj IX. i u X. st. plaćati danak hrvatskim i neretljanskim vladarima. Kada je u X. st. gospodarski i vojno ojačala, dužd Petar II. Orseolo ukinuo je plaćanje danka, poduzeo ratni pohod protiv Hrvatske (1000) i uspio zauzeti njezina glavna pomorska uporišta. Osvajanja je utvrdio njegov sin Oton (1018). U spomen na ta zbivanja odvijala se svake godine, na blagdan Uzašašća (Sensa), svečana ceremonija »Zaruke s morem« (Sposalizio del mar); dužd je bacao u more prsten kao simbol povezanosti Jadrana s Venecijom. Od tada je počela stoljetna borba Venecije i hrvatskih, odnosno hrvatsko-ugarskih vladara za posjed južnohrvatske obale i otoka. U XI. st. Venecija se oslobodila bizantskog vrhovništva i kao neovisna republika počela postupno stvarati svoj pomorski imperij na Levantu. God. 1082. stekla je široke povlastice u Bizantu, vladari kojega su joj 1085. prepustili nominalno vrhovništvo nad Dalmacijom i Istrom.
Glavna privredna djelatnost u samom gradu Veneciji već je od toga doba bila izgradnja i popravak brodova. Od 1104. vlasti su započele izgradnju Arsenala, glavnih mletačkih skladišta i brodogradilišta. Arsenal se neprekidno dograđivao, posebice 1303–25., kako bi se mogle graditi i velike galije. Velik i važan proizvodni pogon bila je i Tana, skladište konoplje i radionica brodske užadi. U gradu se do XIII. st. razvila i proizvodnja stakla, ali su zbog učestalih požara vlasti 1292. donijele odredbu kojom su proizvodnju stakla prenijele na obližnji otok Murano. Nove razvojne mogućnosti pružili su Mlečanima, kao trgovcima i prijevoznicima po moru, križarski ratovi. Četvrti križarski rat bio je, zapravo, velik mletački pothvat pod vodstvom dužda E. Dandola: mletački brodovi prevozili su križare na Istok, a na mletačku inicijativu osvojeni su Zadar (1202) i Carigrad (1204). Mlečani su bili osnivači Latinskoga Carstva u Carigradu i glavni dionici teritorija raskomadanoga Bizantskoga Carstva. Od tada je dužd nosio naslov »Gospodar četvrtine i pol Bizantskoga Carstva«. Podjela Latinskoga Carstva izvršena je prema kriteriju veličine prihoda, a ne teritorija, tako da je Venecija dobila manje teritorija od križarskih vođa, ali zato gospodarski najunosnije dijelove carstva.
Približno u isto doba (kraj XII. i početak XIII. st.), Venecija se počela zaokruživati kao oligarhijsko-aristokratska republika. Oblikovano je Veliko vijeće (Maggior Consiglio) kao nosilac najviše državne vlasti; isprva je imalo 35, poslije 100 članova. Iz redova Velikoga vijeća biralo se Malo vijeće (Signoria), sastavljeno od dužda i 6 savjetnika, koje je imalo karakter izvršne vlasti (vlade). Vijeće četrdesetorice (Quarantia, Consiglio dei Quaranta) obavljalo je sudske i političke funkcije. Nešto poslije ustanovljeno je i Vijeće umoljenih (Rogati, Consiglio dei Pregadi), koje je vodilo vanjske poslove, a imalo je karakter senata. Taj zamršeni sustav vladavine bio je uređen tako da je jedan kolegij mogao nadzirati drugi, a svi zajedno dužda. Potkraj XIII. st. započela je borba za prvenstvo u levantskoj i crnomorskoj trgovini te za prevlast na Sredozemlju između Venecije i Genove. Ratovi su trajali, njih ukupno četiri, više od stotinu godina (1257–1381). Da bi još više ojačali svoj položaj, najmoćniji patricijski rodovi proveli su u drugoj polovici XIII. st. reformu po kojoj je oligarhijsko-aristokratska organizacija dobila konačan oblik: određeno je da član Velikoga vijeća može biti samo onaj kojemu su to bili i predci. Protiv te reforme, koja se zvala Zatvaranje Velikoga vijeća (Serrata del Maggior Consiglio), bunili su se ne samo pučani nego i mnogi patriciji koji su njome bili pogođeni. Sve te bune bile su, međutim, krvavo ugušene. Za suzbijanje urota i za rješavanje unutarnjih problema u vezi s ratom protiv Genove ustanovljen je novi kolegij za zaštitu države, zloglasno Vijeće desetorice (Consiglio dei Dieci), koje je imalo širok djelokrug i neograničene ovlasti. Ono je ugušilo urote dužda Marina Faliera, kondotjera F. Carmagnole i dr. Tijekom rata s Genovom Venecija je doživjela nov udarac kada joj je hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I. Anžuvinac 1356. navijestio rat. Pretrpjevši poraz na moru i na kopnu, Mlečani su morali (1358) sklopiti mir u Zadru i odreći se svojih posjeda u Dalmaciji »od polovice Kvarnera do međaša grada Drača«. Unatoč tomu, Venecija je uspješno dokrajčila dugotrajne ratove s Genovom; god. 1381. bio je sklopljen mir u Torinu kojim je Genova eliminirana kao protivnik i suparnik. Mlečani su od tada postali neprijeporni gospodari Mediterana, a levantska trgovina njihov monopol.
Kuga je stoljećima određivala demografsku sliku Venecije. Prve procjene stanovništva, na osnovi vojnih popisa, govore o najmanje 80 000 stanovnika oko 1200. te oko 160 000 stanovnika u lagunama oko 1300., od toga 120 000 u gradskoj jezgri. S obzirom na to da su gradovi iznad 20 000 st. bili za ondašnje prilike veliki, Veneciju se može smatrati pravim megalopolisom. Prema prvom pouzdanom popisu iz 1338., nešto prije velike epidemije kuge, imala je Venecija više od 100 000 stanovnika te je uz Pariz, Firencu, Milano i Napulj pripadala među najveće europske gradove. U velikoj epidemiji 1347–48. pomrlo je oko 60% stanovništva grada, a nekadašnji broj od 120 000 st. grad je ponovno dostigao tek oko 1500. god.
U XV. st. Venecija je nastavila ekspanziju na Levantu, na Jadranu i u svojem zaleđu. God. 1416., pobjedom nad osmanskom mornaricom kraj Galipolja, privremeno je učvrstila položaj na Levantu prema novoj velesili, a potkraj stoljeća vlast je proširila na Zakint, Kefaliniju i Cipar. Na Jadranu je 1409–20. zaposjela velik dio hrvatske obale i otoka, od Zadra do Kotora; u svojem je zaleđu u XV. st. zavladala Vicenzom, Feltreom, Veronom, Padovom, Bresciom, Ravennom, Rovigom i Cremonom. Procjenjuje se da je Venecija tada vladala državom s približno 2,5 milijuna podložnika. U njezinoj se povijesti ipak već spremao postupan obrat. Pad Carigrada u ruke Osmanlija 1453. značio je za mletačke trgovce gubitak velikih tržišta. Osmanska je sila uz to ubrzo počela i izravno ugrožavati mletačke interese i posjede. Venecija je, zajedno s Milanom, Napuljem, Firencom i Papinskom Državom, nakon pada Carigrada sklopila općetalijanski mir u Lodiju 1454., kojim je sankcioniran status quo u Italiji, a nastao je kao reakcija na strah od Osmanlija i njihove moguće invazije na Italiju. Nakon rata s Osmanskim Carstvom (od 1463), a u savezu s hrvatsko-ugarskim kraljem Matijom Korvinom, Venecija je 1479. izgubila Negropont, Sporade, Lemno, Skadar i Kruju; god. 1499. osmansko je brodovlje porazilo mletačko; god. 1571. morali su Mlečani prepustiti Osmanlijama i Cipar. Te iste godine oni su mnogo pridonijeli pobjedi kršćanske mornarice kraj Lepanta. U Kandijskom ratu (1645–69) Venecija je izgubila Kretu, ali je stekla Moreju, koju je opet izgubila nakon rata 1716–18. U protuosmanskim ratovima 1684–99. i 1716–18. Venecija je uspjela proširiti svoj posjed u Dalmaciji na štetu osmanskoga. S druge strane, otkrića novih zemalja potkraj XV. i početkom XVI. st. prebacila su trgovinsko i gospodarsko težište od mletačkoga Mediterana na Atlantik, a nov put u Indiju (oko Rta dobre nade) otvorio je velike mogućnosti trgovanja s Istokom. Mletačke levantske veze izgubile su na važnosti, pa su prevlast u trgovini preuzele zemlje na Atlantiku. Slabljenje mletačkoga gospodarstva odrazilo se i na političko područje. God. 1508. osnovana je Cambraiska liga s namjerom da se pruži otpor prevlasti Venecije. Unatoč skoromu raspadu Lige (1511), njezine pobjede označile su kraj mletačkoga širenja. Već 1517. Mlečani su izgubili Cremonu, Rovereto i Rivu. Unatoč tomu, još u XVI. st. Venecija je zadržala visoku razinu ukupnoga blagostanja i moći. Njezino izrazito slabljenje započelo je u XVII. st., a nastavilo se početkom XVIII. st., kada je prestala biti važan politički čimbenik.
Na kulturnom je polju zadugo zadržala izniman položaj. Od druge polovice XV. st. Venecija je postala jedno od najvažnijih središta tiskarstva u Europi, a posebice je glasovita bila tiskara A. Manuzija. Mletački tiskari vrlo su važni i za hrvatsku kulturnu povijest, jer je sve do kraja XVIII. st. Venecija bila središte tiskarstva na hrvatskom jeziku, posebice na latiničnom pismu. Od XVI. st. istaknuto umjetničko središte (Giorgione, Tizian, Tintoretto, Paolo Veronese, Palladio, G. B. Tiepolo, F. Guardi), Venecija je u XVIII. st. postala, po svojim znamenitostima, spomenicima, zabavištima i igračnicama, privlačno mjesto i stjecište bogatoga, dokonoga i pustolovnoga svijeta.
Napoleonova osvajanja u sjevernoj Italiji označila su kraj Mletačke Republike. U svibnju 1797. abdicirao je posljednji dužd L. Manin. Mirom u Campoformiju iste godine pripali su mletački posjedi u Albaniji i jonski otoci Francuskoj, a veći dio mletačkoga područja s Venecijom, Istra, kvarnerski otoci, mletačka Dalmacija i Boka kotorska Habsburškoj Monarhiji. Požunskim mirom 1805. izgubila je Habsburška Monarhija te svoje posjede u korist Francuske, a bili su joj vraćeni prema odredbama Bečkoga kongresa 1815. U talijanskom Risorgimentu sudjelovala je i Venecija; u ožujku 1848. izbio je protuaustrijski ustanak i bila proglašena Neovisna Republika Venecija na čelu s D. Maninom. U redovima ustanika borio se i velik broj ljudi podrijetlom iz hrvatskih krajeva, nekadašnjih podanika Mletačke Republike. Već 1849. Habsburška Monarhija je uspostavila svoju vlast, koja se održala do 1866., kada je područje Venecije bilo pripojeno Kraljevini Italiji.
