Velebit, najdulja (145 km) planina u Hrvatskoj; dio visokoplaninske međe između središnjega planinskoga prostora i sredozemnoga područja; obuhvaća 2274 km². Pruža se usporedno s Velebitskim kanalom od prijevoja Vratnik (698 m) kraj Senjske Drage do rijeke Zrmanje; najviši su mu vrhovi: Vaganski vrh (1757 m), Sveto brdo (1751 m), Babin vrh (1739 m), Malovan (1706 m), Mali Rajinac (1699 m), Veliki Rajinac (1677 m), Veliki Zavižan (1676 m), Gromovača (1676 m), Šatorina (1624 m), Visočica (1616 m), Crnopac (Srnopas; 1402 m), Kom (1003 m). Primorska strana Velebita građena je pretežito od jurskih i gornjokrednih vapnenaca i breča, a kontinentska ili lička od jurskih vapnenaca, donjokrednih breča i od trijaskih (osobito verfenskih) i permokarbonskih naslaga. U najvišim dijelovima Velebita pružaju se usporedno s glavnim grebenom plodne krške udoline (dulibe). Na kontaktu jurskih i verfenskih vapnenaca izbijaju mnogobrojna vrela. Duboke jame jedno su od najznačajnijih obilježja velebitskoga krša. Od nekoliko stotina jama najpoznatija je Lukina jama–Trojama, duboka 1431 m; u jamama su se razvili brojni endemični organizmi, od kojih je najpoznatija pijavica (Croatobranchus mestrovi). Kontinentski pristranci Velebita pokriveni su bukovom šumom s primjesama smreke i jele, dok je na primorskoj strani submediteranska vegetacija gotovo potpuno uništena. Na Velebitu raste oko 2000 biljnih vrsta, od kojih je sedamdesetak endemičnih. Najpoznatije biljne vrste jesu reliktna hrvatska sibireja (Siberea altaiensis ssp. Croatica) i endemična velebitska degenija (Degenia velebitica). Prostrane i očuvane šume obitavalište su medvjeda, vuka, risa, divlje mačke i dr. Od ptica najpoznatiji je veliki tetrijeb, a od gmazova velebitska gušterica (Archaeolacerta horvathi). Znatne su površine visokih dijelova Velebita pod pašnjacima. Jugozapadnim podnožjem prolazi Jadranska magistrala. Prometnice prijevojima Vratnik (698 m; Senj–Otočac) i Vrata ili Oštarijska vrata (928 m; Karlobag–Gospić) omogućuju najlakši prijelaz planinskoga masiva. Na trasi autoceste Zagreb–Split–Ploče, u koridoru velebitskog prijevoja Malog Alana, probušen je oko 5700 m dug tunel Sveti Rok. Planinarska Premužićeva staza, duga 65 km, proteže se od Zavižana preko prijevoja Alan do Baških Oštarija. Veliki Zavižan i Visočica idu u red najposjećenijih vrhova Velebita (planinarski domovi). Golemo planinsko prostranstvo zaštićeno je od 1981. kao park prirode. Godine 1978. odlukom UNESCO-a cijeli je Velebit uvršten u svjetske rezervate biosfere. Pojedini dijelovi Velebita posebno su zaštićeni: šuma Štirovača (smreka) kao posebni rezervat od 1965., Hajdučki i Rožanski kukovi kao strogi rezervat (1220 ha) od 1969., područje Zavižan–Balinovac–Velika kosa kao botanički rezervat (118 ha) od 1971 (unutar rezervata utemeljen je Velebitski botanički vrt, 1967), Visibaba (80 ha) kao botanički rezervat od 1986., i dr. Sjeverozapadni dio planine (109 km²) proglašen je 1999. nacionalnim parkom Sjeverni Velebit. Na primorskoj padini jugoistočnoga dijela Velebita nalazi se nacionalni park → Paklenica.
