Turopolje, dio Posavine južno od Zagreba, između desne obale Save na sjeveroistoku i Vukomeričkih gorica na jugozapadu; obuhvaća oko 600 km², oko 80 000 st. (2021). Turopolje je aluvijalna ravnica (duga 45 km, široka do 23 km) prosječne visine 110 m. Na jugozapadu obuhvaća sjeveroist. pristranke brežuljastih Vukomeričkih gorica. Središnjim dijelom teče rijeka Odra (pritok Kupe) s pritokom Lomnicom. Uzgaja se kukuruz i povrće (turopoljski luk). Rašireni su voćnjaci i vinogradi. U stočarstvu je značajan uzgoj svinja (poznata je autohtona turopoljska pasmina) i goveda. U glinama Vukomeričkih gorica (Kravarsko) ima lignita i smeđega ugljena. Pilane, mlinovi, ciglane; prehrambena industrija. Turizam. Turopoljem prolazi cesta i željeznička pruga Zagreb–Sisak. Kraj naselja Čiče nalazi se rekreacijsko područje (jezero, športovi na vodi). Staro seosko graditeljstvo ističe se dobro sačuvanim primjerima drvene arhitekture (Velika Mlaka i dr.). Najveće je naselje Velika Gorica (30 036 st., 2021), a ostala Novo Čiče (1142 st.), Lekenik (1697 st.), Staro Čiče (720 st.), Kravarsko (510 st.), Pokupsko (186 st.) i Orle (71 st.). Sjeverozap. dio Turopolja prigradsko je područje Zagreba (zračna luka Pleso), a jugoistočni dio Siska. – Područje Turopolja bilo je naseljeno već od prapovijesti, a iz rimskoga doba potječu ostatci grada Andautonije (I–IV. st.). Premda se Turopolje u izvorima spominje od 1334 (Campus Turouo), a pod hrvatskim nazivom od 1530., sve do XVIII. st. prostor južno od Save do Kupe i Vukomeričkih gorica češće se nazivao Zagrebačkim poljem (Campus Zagrabiensis). Od sredine XIII. st. stanovnici Turopolja pripadali su sloju jobagiona, koji su obrambenom dužnošću bili vezani uz grad Zagreb. U XIII. i XIV. st. ti su podložnici postali uglavnom plemići jednoselci, udruženi u plemićku zajednicu (universitas nobilium campi Zagrabiensis), pripadnici koje su imali pravo biranja svojega župana (comes terrestris). Običajno pravo i povlastice stanovnika Turopolja, koje je isprva potvrdio Sabor u Zagrebu (1278), a zatim i hrvatsko-ugarski kralj Ladislav IV. Kumanac (1279), smatraju se prvim statutom Turopolja. Od 1421. ondje su zabilježeni napadi Osmanlija pa je općina radi zaštite podigla utvrdu Lukavec (najkasnije do 1479), u kojoj su se do 1848. čuvale važnije isprave i održavala spravišća. Iako je imala važnu obrambenu ulogu, ta je utvrda do 1553. bila uzrokom ugrožavanja sloboština Turopolja, jer su ju prisvajali pojedini moćni velikaši, nastojeći tamošnje stanovnike pretvoriti u svoje kmetove. Uskoro nakon gradnje utvrda je došla u vlast Ivana Tuza, gospodara Medvedgrada, a zatim su ju držali Ivaniš Korvin, Juraj Brandenburški i Nikola Zrinski. God. 1582. ponovno je došla u ruke Turopoljaca, koji su zatim, na mjestu srušenoga grada, izgradili novi. Temeljeći svoja prava na slobodnom posjedu (plemenštini), Turopoljci su se borili protiv banova i velikaša za očuvanje svojih povlastica, a hrvatsko-ugarski vladari potvrđivali su im plemstvo i izdavali darovnice. Tako je turopoljska općina presudom kraljevskoga suda 1524. uspjela svojim pripadnicima osigurati punopravno plemstvo, a u drugoj polovici XVI. st. bio je donesen statut, što ga je 1582. potvrdio Rudolf II. Habsburški, koji je turopoljskoj općini, s njezine 22 »sučije« na koje se dijelila, dao autonomno uređenje. Dobivanjem statusa trgovišta 1602. Velika Gorica postala je upravno središte Turopolja. God. 1737. Karlo VI. Habsburški podijelio je plemenitoj općini grb i pečat te joj je priznat status tzv. vjerodostojnog mjesta (locus credibilis). God. 1809–13. Turopolje je bilo u sastavu Ilirskih provincija, a 1815–22. u sastavu Kraljevine Ilirije. Premda je statutom bana J. Esterházyja (1735) i regulatornim statutom Hrvatskoga sabora (1749) bilo određeno da turopoljsko plemstvo nema virilno pravo pri izboru svojega magistrata, odlukama Ugarskoga namjesničkog vijeća i Ugarske dvorske kancelarije (1830–31., 1833., 1836) turopoljski su plemići dobili pravo sudjelovanja u izboru magistrata Zagrebačke županije. Za hrvatskog narodnog preporoda na čelu sa županom A. D. Josipovićem podupirali su politiku Hrvatsko-ugarske stranke (madžarona), u kojoj su tražili osiguranje svojih staleških prava. Nakon revolucije 1848–49. istaknutiji predstavnici madžarona napustili su Hrvatsku, a 1848. ban J. Jelačić uklonio ih je s vlasti u Zagrebačkoj županiji te s vojskom zaposjeo Turopolje i razoružao turopoljsko plemstvo. God. 1861. bilo je obnovljeno plemićko uređenje turopoljske općine, koja je obuhvatila sve stanovništvo bez obzira na stalešku pripadnost. Zakonom iz 1895. Turopolje je dobilo status zemljišne zajednice, s odredbom o nerazdjeljivosti nepokretne imovine, a njezin župan pravo sudjelovanja u Hrvatskom saboru. Na temelju toga zakona plemićka općina Turopolje djelovala je i za Kraljevine Jugoslavije, a ukinuta je 1947.
