Tatari, narod turkijskoga podrijetla u istočnoj Europi i Aziji; oko 6,7 milijuna pripadnika. Od toga 5 522 000 u Ruskoj Federaciji, najviše u Tatarstanu (1 765 400 pripadnika), Baškortostanu (1 120 700), Udmurtiji (110 000), također u povolško-uralskoj regiji, zapadnom i istočnom Sibiru i dr. Žive i u Uzbekistanu (467 800), Kazahstanu (327 900), Ukrajini (86 900), Kirgistanu (70 500) i drugim državama nastalima raspadom bivšega SSSR-a. Uobičajena je podjela na tri osnovne etnoteritorijalne skupine: povolško-uralske Tatare (uključujući Kazanjske Tatare i Mišare), sibirske Tatare i astrahanske Tatare. Pretpostavlja se da se ime Tatari javilo između VI. i IX. st. među mongolskim i turkijskim plemenima oko Bajkalskoga jezera i na današnjem pograničnom području između Kine i Mongolije. Rusi su nekada nazivali Tatarima i niz naroda na sjeveru Kavkaza, u Azerbajdžanu, dapače i neka neturkijska plemena (Čuvaše, Mordvine i dr.). Etnonim Tatari odnosi se na potomke Kipčaka i drugih turkijskih plemena koja su se od X. do XIII. st. selila iz južnog Sibira prema zapadu i koja su bila važan dio Zlatne Horde. U razdoblju od XIII. do XIV. st. kao rezultat složenih etničkih procesa u okviru Zlatne Horde Kipčaki su asimilirali druga turkijska i mongolska plemena i preuzeli etnonim Tatari. Njime se, međutim, nazivao samo vladajući sloj u zemljama koje je držala Zlatna Horda. Tek se u doba raspada tatarskih kanata ime Tatari počelo upotrebljavati i za šire slojeve stanovništva; među samim su Tatarima, međutim, sve do kraja XIX. st. i jačanja tatarskoga nacionalnog pokreta, prevladavali različiti lokalni, odnosno plemenski etnonimi. Po vjeri su muslimani suniti (od XIV. st.), osim nekih skupina Kazanjskih Tatara (tzv. Krašena) koji su u XVI. i XVII. st. prešli na pravoslavlje. Nekoć su se bavili uglavnom ratarstvom, nomadskim stočarstvom (astrahanski Tatari), lovom i ribolovom. Živjeli su u brvnarama s bogato izrezbarenim pročeljima i u jurtama, a njegovali su umjetnički obrt (izradba kožnatih predmeta, tkanje, zlatarstvo).
Jezik. Termin »tatarski« odnosi se na nekoliko različitih jezika. Tatari, koji su u XIII. st. pod Džingis-kanom pokorili velik dio Eurazije, govorili su mongolskim jezikom iz kojega je potekao suvremeni halha-mongolski jezik. Međutim, vazalna plemena kojima su gospodarili mongolski Tatari govorila su turkijskim dijalektima, te se termin »tatarski« danas redovito odnosi na turkijske dijalekte na području Rusije i drugih zemalja bivšega SSSR-a. Među njima treba razlikovati tatarski (zapadnoturkijski jezik kojim govori oko 5 milijuna ljudi pretežno u Ruskoj Federaciji, ponajviše u Tatarstanu i Baškortostanu) od krimskotatarskoga, zapadnoturkijskoga jezika koji se govori na Krimu (oko 260 000 govornika) i u središnjoj Aziji (oko 150 000 govornika), ponajviše u Uzbekistanu. S tatarskim se terminološki miješa i zbog toga što su se govornici obaju jezika u SSSR-u etnički razvrstavali kao Tatari.
Povijest. Pitanje njihova podrijetla do danas nije u potpunosti razjašnjeno, no općenito je prihvaćeno mišljenje da se taj narod oblikovao miješanjem turkijskih i mongolskih naroda s Bugarima na području Zlatne Horde, države koju je u XIII. st. utemeljio Batu-kan. Do XIV. st. Tatari su uglavnom živjeli na području Zlatne Horde i bili islamske vjeroispovijesti, a raspadom te države osnovali su Kazanjski, Sibirski, Astrahanski i Krimski Kanat. Dok je u XVI. st. prva tri kanata osvojio ruski car Ivan IV. Vasiljevič Grozni, Krimski je Kanat isprva bio vazalna država Osmanskoga Carstva, a 1783. bio je pripojen Rusiji. U XVI. st. dio tatarskoga stanovništva u Ruskom Carstvu prihvatio je pravoslavnu vjeru (Krašeni), a islamu vjerni Tatari bili su proganjani pa su se masovno iseljavali u današnji Turkestan, kazaške stepe i Sibir. Često su se pridruživali Baškirima u zajedničkim oružanim pobunama te sudjelovali u dvama velikim ruskim seljačkim ustancima pod vodstvom S. T. Razina i J. I. Pugačova (1667–71. i 1773–75). Zahvaljujući slabljenju antitatarske politike za vladavine Katarine II. Velike (1762–96), započelo je razdoblje suradnje s ruskim vlastima i gospodarsko jačanje tatarskoga stanovništva, koje je uspostavilo trgovačke postaje u Srednjoj Aziji, Sibiru i Kini. Unatoč represiji u XIX. st., gospodarski ojačalo tatarsko građanstvo pružilo je otpor novoj politici i utemeljilo reformistički pokret (džadidizam) među tatarskim stanovništvom, koji je uključivao sve oblike društvenog života (vjeru, obrazovanje, emancipaciju žena). U XIX. st. glavnim središtem tatarske islamske kulture i intelektualnoga života postao je grad Kazanj. Za Listopadske revolucije 1917. i građanskog rata koji je potom uslijedio, Tatari su stali na stranu boljševika, primamljeni Lenjinovim i Staljinovim obećanjima o samoodređenju. No zamisao o stvaranju velike nacionalne države na Volgi propala je stvaranjem Baškirske (1919), a zatim i Tatarske (1920) Autonomne Sovjetske Socijalističke Republike. I danas većina Tatara živi na području tih dviju nekadašnjih sovjetskih republika (danas Baškortostan i Tatarstan na području Ruske Federacije).
